Category "Psihologija"

9tra.2020

Predškolska godina period je najintenzivnije pripreme za veliku prekretnicu u životu djece i roditelja – djetetovo kretanje u školu. S obzirom da je trenutno radi pandemije obustavljen rad odgojno-obrazovnih ustanova, priprema za školu odvija se isključivo kod kuće, uz roditelje. Da bi vam u ovoj ionako stresnoj i teškoj situaciji donekle olakšali taj zadatak, ovdje ćemo vam donositi primjere aktivnosti kojima ćete kod djece potaknuti razvoj vještina potrebnih za uspješno savladavanje školskih obaveza, a koje su prikladne za rad kod kuće.

Članci:

Kako kod kuće pripremiti dijete za školu
Prijedlozi aktivnosti za pripremu za školu

Radni Listovi:

Radni listovi za djecu
Radni listovi za vježbe brojanja i prebrojavanja
Radni listovi za vježbe razmišljanja
Radni listovi za vježbe logike i zapažanja
Radni listovi za vježbe grafomotorike
Radni listovi za vježbe grafomotorike1
Radni listovi za vježbe fine motorike
Radni listovi za zabavu

Vježbe:

Vježbe za predškolce – razne
Prostorna orijentacija – vježba
Adresa stanovanja – vježba
Proljetnice – vježba brojanja
Geometrijski oblici i boje
Kuća od kamena – vježba grafomotorike
Pisanice – vježba grafomotorike
Memory sa slovima
Labirint

25ožu.2019

POZITIVNI UČINCI TELEVIZIJE:

  • zabava, a time i smanjenje stresa
  • učenje o emocijama (imenovanje, prepoznavanje emocionalnih izraza lica, nošenje s emocijama)
  • učenje osnovnih pojmova i koncepata i usvajanje novih znanja (pr. putem kvalitetnog dječjeg, obrazovnog i dokumentarnog programa)
  • učenje nekih prosocijalnih ponašanja, kao pr. suradnje i empatije, poistovjećivanjem s pozitivnim junacima
  • povećanje svijesti o važnim temama, kao pr. nasilju, rasizmu i sl. i time lakše formiranje stavova o navedenim

 

NEGATIVNI UČINCI TELEVIZIJE:

  • povećana sklonost nasilju radi :
    • oponašanja takvih ponašanja na televiziji,
    • poistovjećivanja s nasilnim junacima,
    • uočavanja da se nasilje ne sankcionira, nego često i nagrađuje,
    • učenja da je nasilje opravdan način postizanja cilja,
    • smanjene osjetljivosti na nasilje i time razvoja sve veće tolerancije na isto
  • emocionalne smetnje, kao pr. razvoj strahova, nesanice i dr. radi stalnog ponovnog izlaganja emocionalno uznemirujućim sadržajima
  • smetnje pažnje i koncentracije
  • smanjena kretivnost
  • smanjeni društveni kontakti i komunikacija unutar obitelji
  • smanjena tjelesna aktivnost i boravak na zraku te moguća pretilost

 

PREPORUKE ZA RODITELJE:

  • djetetu vremenski ograničiti gledanje televizije na 1 do 2 sata dnevno
  • ograničiti situacije u kojima se gleda televizija (pr. nema televizije za vrijeme obroka, neposredno pred odlazak na spavanje i sl.)
  • kontrolirati sadržaje koje dijete gleda na televiziji i ograničiti ih
  • razgovarati i komentirati s djetetom program koji gleda na televiziji te ga, po mogućnosti, pratiti zajedno s djetetom
  • ne držati televizor u dječjoj sobi
  • svojim primjerom djetetu pokazati koja je uloga televizije, ne dopustiti da ona bude središte vašeg doma, već poticati zajedničke aktivnosti i komunikaciju unutar obitelji

 

TELEVIZIJA SAMA PO SEBI NIJE NITI DOBRA NITI LOŠA, NEGO JE ONAKVA KAKVOM JOJ MI DOZVOLIMO DA BUDE!

 

 pripremila: psihologinja prof. Ana Budimir

25ožu.2019

Što je agresivno ponašanje?

Agresivnim ponašanjem se smatra ono ponašanje koje je učinjeno s namjerom da se nekome ili nečemu nanese šteta bilo koje vrste.

Prema načinu ispoljavanja agresija može biti:

  • Verbalna – psovke, vrijeđanja…
  • Fizička – udaranje, griženje, čupanje za kosu, uništavanje predmeta…

U osnovi agresije može biti:

  • Frustracija – unutarnja napetost zbog osjećaja nemoći, neuspjeha, tjeskobe, ljutnje… – impulzivna agresija
  • Postizanje nekog ciljaostvarivanje privilegije, dobivanje igračke… – instrumentalna agresija

Čime je uvjetovana agresivnost neke osobe?

  • Biološkim faktorima – hormoni, temperament
  • Učenjem – roditeljski odgoj, utjecaj vršnjaka, mediji (televizija, video-igrice)

Činjenice…

Agresivni roditelji imaju, u pravilu agresivno dijete

Agresivnost je vrlo stabilna osobina koja se učvršćuje još u predškolskoj dobi

Dječaci znatno češće ispoljavaju agresivnost nego djevojčice

Kod dječaka je agresivnost stabilnija tokom vremena

«Normalna» i «abnormalna» agresivnost

Neki oblici agresivnog ponašanja kod djece se pojavljuju u ranoj dobi i u određenoj se mjeri smatraju normalnim.

S dobi se smanjuje učestalost korištenja takovog «normalnog» agresivnog ponašanja jer dijete uči socijalne vještine kojima postiže iste ciljeve na prihvatljiv način (pr. nauči da će dobiti igračku koju želi ako lijepo zamoli, umjesto da viče i udara).

Razvojno specifična agresivna ponašanja

  • Već krajem prve godine pojavljuje instrumentalna agresivnost kojoj je najčešće cilj oduzeti igračku drugom djetetu, isto tako česti su napadaji bijesa (i agresivnost koja ih slijedi)
  • Napadaji bijesa dosežu vrhunac u dobi od dvije i pol godine
  • Između treće i pete godine se smanjuje fizička agresivnost koju sve više zamjenjuje verbalna

Kriteriji po kojima možemo razlikovati «abnormalno» agresivno ponašanje od «normalnog»:

  • prema vrsti agresivnosti – npr. u djece predškolske i školske dobi vrlo su česti fizički obračuni, dok podmetanje vatre i mučenje životinja kvalitativno odstupaju od »normalnih» agresivnih ponašanja i zato bi se mogli označiti «abnormalnima»
  • prema učestalosti, intenzitetu ili duljini trajanja – pr. ispadi bijesa u određenom su broju uobičajeni za djecu predškolske dobi, no ako se jave kod starije djece ukazuju na određene teškoće u emocionalnom razvoj
  • ako ponašanje u značajnoj mjeri odstupa od onoga što se smatra «normalnim» za djecu određene dobi i spola – pr. ista količina fizičke agresivnosti kod sedmogodišnje bi djevojčice prije bila razlog za zabrinutost nego da se radi o dječaku iste dobi
  • ako ponašanje ometa različite aspekte dječjeg razvoja – pr. školski uspjeh, međuljudske odnose i dr.
  • ako ponašanje štetno utječe na ponašanje drugoga ili njegovu imovinu

Kako spriječiti nastanak agresivnog ponašanja

  • Pomoći djetetu da nauči prepoznati vlastite emocije i nositi se s njima (ljutnja, bijes, frustracija…)
  • Pružiti djetetu stabilnost i predvidivost u svakodnevnim aktivnostima
  • Biti dosljedan u provođenju pravila i discipline
  • Biti primjer djetetu vlastitim ponašanjem (ne koristiti agresivnost, naročito ne fizičko kažnjavanje)
  • Izbjegavati dijete izlagati nasilju u medijima
  • Poučavati dijete prosocijalnom ponašanju (suradnji, altruizmu…)

Kako reagirati kada se agresija ispolji

  • Zaustaviti agresivno ponašanje čim se pojavi, ako je potrebno maknuti dijete iz aktivnosti (ne duže od nekoliko minuta)
  • Objasniti djetetu posljedice agresivnog ponašanja
  • Nakon što se smiri, razgovarati s djetetom o vlastitim osjećajima i osjećajima drugih
  • Pohvaljivati i nagrađivati svaki oblik dobrog ponašanja prema drugima
  • Pojavu agresivnog ponašanja sankcionirati pr. ukidanjem povlastica na određeno vrijeme
  • Ne odbacivati i kritizirati dijete, nego samo određeno, agresivno ponašanje

 

I za kraj…

Uvijek treba reagirati na agresivno ponašanje djece!

Agresivno ponašanje nije poželjno ni prihvaljivo!

 

Pripremila: Ana Budimir, prof. psihologije

5ruj.2017

Dolazak djeteta u obitelj uz neopisivu radost predstavlja i znatan stres i uzrokuje mnoge promjene u obiteljskoj dinamici. Pri tome je poseban izazov i briga  za roditelje kako će njihovo starije dijete prihvatiti dolazak prinove.

Reakcije prvog djeteta ovise o:

  • dobi djeteta
  • temperamentu
  • emocionalnoj zrelosti
  • kognitivnom razvoju
  • pripremljenosti na dolazak drugog djeteta
  • roditeljskim postupcima nakon rođenja bebe

Mogući oblici ponašanja starijeg djeteta:

  • regresija – povratak na već prevaziđene oblike ponašanja
  • (npr. tepanje, mokrenje u krevet, traženje dude ili bočice, sisanje palca…)
  • povlačenje u sebe, manje komuniciranje s roditeljima, gubitak zanimanja za igru
  • agresivnost i negativizam koji mogu uključivati i izravnu agresiju prema novorođenčetu

Promjene u ponašanju starijeg djeteta predstavljaju normalnu reakciju na novu situaciju i uglavnom su prolaznog karaktera.

Većina promjena u ponašanju povlači se do 8. mjeseca starosti dojenčeta.

Kako roditelji mogu pomoći?

  • već tijekom trudnoće pripremiti dijete na dolazak brata ili sestre
  • (uključiti dijete u donošenje nekih odluka, pr. odabir pojedinih stvari za bebu, razgovarati o dolasku novorođenčeta…)
  • po dolasku prinove planirati vrijeme koje će biti posvećeno starijem djetetu
  • poticati starije dijete da pomogne u brizi oko bebe
  • isticati koliko cijenite svako dijete po njegovim jedinstvenim osobinama
  • jedan roditelj (otac) može više pažnje i vremena posvetiti starijem djetetu, dok je drugi (majka) zaokupljen bebom

Važno je:

  • prihvatiti dječju tjeskobu i ljubomoru na sestru ili brata kao normalnu pojavu i istodobno zaštititi bebu od mogućih štetnih načina izražavanja tih osjećaja
  • postaviti jasne i čvrste granice prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja starijem djetetu

Pripremila: Ana Budimir, prof. psihologije

5ruj.2017

Poštovani roditelji,

polazak djeteta u jaslice ili vrtić najčešće je prvo veće odvajanje u životu Vašeg djeteta i zato nerijetko predstavlja znatan stres kako za dijete, tako i za Vas.
Kada Vaše dijete krene u jaslice ili vrtić i mi ćemo brinuti o njegovom razvoju. U tom važnom zadatku neophodno nam je potrebna i Vaša podrška i suradnja.

Imajte na umu: ODGOJITELJI SU VAŠI NAJBLIŽI SURADNICI!

Dobrom suradnjom učvrstit ćemo osjećaj povjerenja Vašeg djeteta u sredinu u kojoj će provoditi veći dio dana!

KAKO SE DJECA PONAŠAJU TIJEKOM PRILAGODBE?

Moguće djetetove reakcije u periodu adaptacije su:

  • Burno rastajanje s roditeljima
  • Plač, odbijanje komunikacija s odgojiteljem
  • Odbijanje jela, teškoće uspavljivanja, nemiran san

Regresija u ponašanju (pr. dijete koje je uspostavilo kontrolu stolice, opet obavlja nuždu u gaćice, dijete koje je u potpunosti usvojilo govor ponovno počinje tepati i sl.)

Tri su osnovna tipa adaptacije :
1. LAKA ADAPTACIJA – kod takve djece sve reakcije i promjene u ponašanju normaliziraju se tijekom 10 – 15 dana boravka u vrtiću – jaslicama.
2. ADAPTACIJA SREDNJE TEŽINE – promjene u ponašanju su produljene i stabiliziraju se do 30 dana boravka u vrtiću – jaslicama.
3. TEŠKA ADAPTACIJA – dugotrajniji i naporniji poremećaj ponašanja koji može trajati 2 – 6 mj.

Kako će proteći djetetova adaptacija velikim dijelom ovisi:

  • o starosti djeteta – lakše se prilagođavaju starija nego mlađa djeca
  • o dosadašnjim kontaktima s većim brojem djece i odraslima – kakva iskustva dijete ima u odvajanju od roditelja
  • o individualnim osobinama djeteta, stupnju njegova razvoja i zdravstvenom stanju
  • o tome da li je i na koji način dijete pripremano na polazak u jaslice/vrtić
  • o redovitosti dolaženja u ustanovu tijekom perioda prilagodbe – izostanci produžuju vrijeme prilagodbe

 

KAKO PRIPREMITI DIJETE NA JASLICE/VRTIĆ?

1. Češće razgovarajte s djetetom o polasku u vrtić na način:

  • Vrtić je mjesto gdje ima puno igračaka i djece
  • U kojem se tete znaju igrati zanimljivih igara
  • Pričati što će se sve raditi u vrtiću i kako ce teći njegov boravak
  • Nikako ne plašiti dijete vrtićem (tamo se mora sve pojesti, mora se spavati, vidjet ćeš ti kad dođeš u vrtić kod tete, i slične izjave)

2. Prilagoditi ritam djetetova života u obitelji onom kojim će živjeti u vrtiću
3. Privikavati dijete na noćnu posudu, da jede žlicom, pije iz šalice
4. Osamostaljivati dijete u oblačenju, svlačenju, održavanju higijene i prehrane
(za dijete vrtićkog uzrasta)

 

KADA DIJETE KRENE U JASLICE/VRTIĆ?

1. Poželjno je da prve done (1-2 tjedna) dijete dolazi u vrtić na kraće vrijeme. Vrijeme boravka će se postepeno produživati.
2. Ponijeti sa sobom neku djetetovu dragu igračku ili predmet – oni mu pružaju sigurnost (bočica, gaza i sl.)
3. Tijekom perioda prilagodbe NIJE poželjno navikavati dijete na nove oblike ponašanja (navikavanje na noćnu posudu, odvikavanje od bočice, dudice). Ako poželjno ponašanje nije usvojeno prije polaska u jaslice/vrtić tijekom prilagodbe svakako ga nije dobro poticati, nego ostaviti za vrijeme kada se dijete prilagodi novim promjenama u svome životu).
4. Vrlo je važan jutarnji rastanak s djetetom u jaslicama/vrtiću. Roditelj treba biti smiren, nikako djetetu ne smije pokazati svoju zabrinutost ili žalost što ga ostavlja. Dijete će to osjetiti pa će se i ono tako osjećati. Rastanak s djetetom ne smije se odgađati u nedogled. Dugo smirivanje djeteta ili ponovno vraćanje jer dijete plače, ne preporuča se. Dijete će ubuduće plakati duže očekujući da se roditelj vrati.
5. Važno je ostvariti dobar kontakt s odgojiteljem. Tete postaju vrlo važne osobe u životu djeteta i ono će biti smirenije i osjećat će se sigurnije ako vidi da njegova mama i teta ljubazno razgovaraju.
6. Po povratku iz vrtića, dobro je više vremena provoditi s djetetom. Šetati, igrati se, pričati priče, pružati nježnost, pokazati interes za njegove doživljaje iz vrtića.

 

BUDITE STRPLJIVI I MISLITE POZITIVNO!

I moguće promjene koje ćete primijetiti dio su odrastanja Vašeg djeteta.
Vaše iskustvo, brige i nedoumice podijelite s nama!

Pripremila: Ana Budimir, prof. psihologije

5ruj.2017

Polazak u školu predstavlja veliku prekretnicu u životu vas i vašeg djeteta.  Pri tome se roditelji nerijetko susreću s dilemama da li je njihovo dijete zaista spremno za školu, koje sposobnosti i vještine bi trebalo posjedovati i kako da mu se pomogne da ih usvoji.

Za cjelokupan razvoj djeteta, pa tako i za uspješnu prilagodbu djeteta na školu, važno je stvarati motivirajuće okruženje koje potiče dječju radoznalost, aktivnost, stjecanje novih iskustava, igru i stvaranje. U takvom okruženju dijete će lakše steći osobine, sposobnosti i vještine potrebne za uspjeh u školi.

Dobar preduvjet za uspješan početak školovanja imat će dijete koje:

  • ima dobru sliku o sebi
  • zna brinuti o sebi i svojim potrebama
  • zna i želi pomagati drugima
  • zna se dogovarati i pridržavati pravila
  • uspješno rješava sukobe
  • znatiželjno je, voli učiti nešto novo
  • zna se ponositi uspjehom i podnosi neuspjeh
  • može završiti ono što je započelo

 

Za polazak u osnovnu školu bitna su dva osnovna kriterija:

  1. Kronološka dob
  2. Psihofizička zrelost djeteta

Kronološka dob znači da su školski obveznici sva djeca koja zaključno s 31. ožujkom tekuće godine navršavaju šest godina života, a psihofizička zrelost uključuje fizičku, intelektualnu, emocionalnu i socijalnu zrelost. Zrelost djeteta za školu tako pretpostavlja optimalan stupanj razvijenosti različitih fizičkih i psihičkih funkcija djeteta koje će mu omogućiti uspješno savladavanje školskog gradiva.

Sposobnosti i vještine koje bi dijete trebalo posjedovati i čine zrelost za školu:

 

Grafomotoričke vještine:

»  fleksibilnost šake i prstiju, pravilno držanje olovke, jasne linije, adekvatan pritisak

»  povlačenje linije po uzorku od crte do crte, od točke do točke, povlačenje ravnih, kružnih i valovitih linija

»  precrtavanje geometrijskih likova: krug, kvadrat, trokut, romb

 

Prostorni odnosi:

»  razumijevanje prostornih odnosa: gore, dolje, ispred, iza, na, u, ispod, iznad

» usvojena orijentacija :

  • na tijelu (desna/lijeva ruka, noga, oko…)
  • u prostoru (što je desno/lijevo od djeteta, smjer kretanja nekog/nečeg)
  • na papiru (što je na desnoj/lijevoj strani papira)

 

Vremenski odnosi:

»  razumijevanje vremenskih odnosa: prije, poslije, jutro, podne, večer, prije podne, poslije podne, jučer, danas, sutra

»  poželjno je poznavanja dana u tjednu i snalaženje na satu

 

Numeričko poimanje

»  mehaničko brojanje barem do 20-30

»  snalaženje u pojmovima više, manje, oduzmi, dodaj

»  razumijevanje pojma skupa:

  • što sve spada u neki skup, a što ne (klasifikacija po obliku, veličini, težini, boji)
  • uspoređivanje dva skupa (gdje ima više, a gdje manje elemenata)
  • shvaćanje da se dodavanjem skup povećava, a oduzimanjem smanjuje

»  zbrajanje i oduzimanje na konkretnom materijalu do 10 (kocke, olovke i dr.)

»  razumijevanje pojma količine (dijete nakon prebrojavanja elemenata zna reći koliko ih čini taj skup)

»  sposobnost uspoređivanja mjerenjem koji je predmet duži, veći, širi

 

Govor i rječnik:

»  čisto izgovaranje glasova, razgovijetan govor

»  pravilno gramatičko izražavanje (korištenje množine, jednine, zamjenica, pravilan rod i padež)

»  sposobnost izricanja riječima što želi, treba, misli, osjeća

»  mogućnost pripovijedanja kraćeg događaja ili priče u pravilnom slijedu

 

Predčitalačke vještine:

»  rastavljanje poznatih riječi na slogove

»  prepoznavanje i imenovanje kojim glasom počinje i završava riječ

»  imenovanje riječi na zadani glas (igra „Na slovo na slovo“)

»  glasovna analiza i sinteza (rastavljanje riječi na glasove i spajanje glasova u riječi)

 

Socio-emocionalna zrelost:

»  sposobnost kontroliranja burnog izražavanja emocija (naročito ljutnje)

»  sposobnost odgađanja zadovoljstva kako bi postigao cilj (riješio zadat do kraja)

»  sposobnost za suradnju s drugima i poštivanje pravila

 

Proces razvoja navedenih sposobnosti i vještina kreće još od jaslica, odnosno od najranije dobi djeteta i odvija se kako kroz planirane, ciljane aktivnosti u vrtiću, tako i u svim svakodnevnim, životnim situacijama.

Što je korisno naučiti dijete prije škole?

  • osamostaliti dijete u brizi za sebe (oblačenje i obuvanje, kulturno-higijenske navike pri jelu, odlazak na WC, pranje i brisanje ruku, kulturne navike ophođenja…)
  • naučiti neke važne stvari (svoje ime i prezime i imena članova obitelji, adresu, siguran put od kuće do škole, pravila u pometu, gledati na sat…)

Što još možemo raditi kod kuće?

  • igrati se zajedno s djetetom (društvene igre kao npr. memori, domino, čovječe ne ljuti se potiču razvoj pamćenja, pažnje, usvajanje pojma broja, poštivanja pravila, tolerancije na neuspjeh…)
  • zajednički obavljati kućanske poslove, povjeriti djetetu zadatke za koje je sposobno i uz koje se osjeća vrijedno
  • često čitati djetetu zanimljive priče, učiti brojalice i pjesmice, odgonetavati zagonetke
  • razgovarati s djetetom, poticati i zadovoljavati njegovu znatiželju
  • podržavati ga kada naiđe na problem: uvažavati njegova rješenja, pomoći u izboru i odvagivanju mogućih posljedica
  • stvarati okruženje u kojem će dijete imati mnogo pisanog i likovnog materijala: knjige, slikovnice, časopise, bojice, olovke, flomastere, glinamol, kolaž…

Važno je također da s djetetom razgovarate o školi u pozitivnom ozračju,ne plašite ga učiteljicom i predstojećim obavezama. Uključite dijete u biranje i kupnju školske torbe i pribora i kreiranje mjesta za učenje te pomognite svom djetetu da u školu krene motivirano i bez straha.

pripremila: psihologinja prof. Ana Budimir

5ruj.2017

Osnovni zadatak psihologa u dječjem vrtiću je osiguravati odgovarajuće, sigurno, stabilno i poticajno okruženje, u kojem će svako dijete, zadržavajući svoju osobnu i obiteljsku autonomiju, rasti i razvijati se u ono što na osnovu svojih potencijala može postati. Osim toga, predškolski psiholog pomaže roditelju i odgajatelju u usmjeravanju i preventivnom djelovanju prilikom odgoja djeteta.

Rad psihologa u vrtiću, usmjeren je na tri glavna aspekta – na djecu, odgajatelje i roditelje. Primarni zadaci predškolskog psihologa su praćenje razvoja djece te preventivno djelovanje.

 Područja rada predškolskog psihologa su:

1. PREVENCIJA (procjena i praćenje razvojnog statusa djece)
• praćenje prilagodbe djece na vrtić
• utvrđivanje općeg razvojnog statusa sve djece
• praćenje zadovoljavanja potreba djece i poštivanja njihovih prava
• identifikacija djece s posebnim potrebama (teškoće u razvoju i potencijalna darovitost)
• sudjelovanje u organiziranju i provođenju usavršavanja odgojitelja
• suradnja s roditeljima: provođenje intervjua s roditeljima novoupisane djece, vođenje roditeljskih sastanaka i radio

2. RANA INTERVENCIJA (poduzimanje mjera)

• izrada individualnih planova za rad s djecom s posebnim potrebama

(teškoće u razvoju i potencijalna darovitost)

• provođenje individualnog rada s djecom s posebnim potrebama

• vođenje savjetodavnih razgovora i konzultacija s odgojiteljima o djeci
(naročito djeci s posebnim potrebama i teškoćama u razvoju)

• usklađivanje obiteljskog i vrtićkog djelovanja na djetetov razvoj i

napredovanje: individualni savjetodavni rad s roditeljima u vezi djece s posebnim potrebama, djece školskih obveznika, sve ostale djece, ovisno o potrebama i interesima roditelja, te procjeni psihologa i/ ili odgojitelja

U sklopu navedenog psiholog u vrtiću ostvaruje i suradnju s vanjskim suradnicima i institucijama te daje stručni doprinos promicanju djelatnosti kroz provođenje znanstvenih istraživanja, izradu edukativnih materijala o stručnim psihološkim temama i drugo.

Psihološko savjetovanje

Psihologu se roditelji u vrtiću mogu obratiti vezano za brojna pitanja o odgoju i razvoju djece, u razgovoru reći što predstavlja problem te u zajedničkoj suradnji potražiti odgovore.

Savjetovanje omogućuje mehanizme podrške roditelju, svjesnost o svojoj situaciji i vjeru u pozitivan ishod.

pripremila: psihologinja prof. Ana Budimir

5ruj.2017

VAŽNOST IGRE

Igra je naizrazitiji oblik dječje aktivnosti i najvažnija zadaća svakog djeteta.  Ona za dijete predstavlja potrebu kao i hrana i san i primarni je način učenja o sebi, drugima i okolini.

Osim što dijete kroz igru istražuje svijet i otkriva svoje mogućnosti, doprinos igre leži i u tome što ona oslobađa od napetosti, olakšava frustraciju, rješava konflikte i zadovoljava dječje želje i potrebu da se osjeća odraslim.

Predškolsko dijete većinu vremena provodi u igri, a razvoj, učenje i rad bit će uspješniji ukoliko se odvijaju kroz igru ili sadrže elemente igre.

Dakle, za učenje i pravilan razvoj djeteta nije dovoljno da dijete bude samo pasivni promatrač, već je nužno da samo otkriva i istražuje jer time zadovoljava svoju znatiželju, ali i doživljajima potiče razmišljanje i zaključivanje što je temelj intelektualnog razvitka.

 

Što se sve igrom razvija?

Motoričke vještine -uključuju jačanje koordinacije pokreta, finu i grubu motoriku. Stječu se motoričkim aktivnostima kao što su puzanje, trčanje, skakanje, penjanje, provlačenje, bacanje, udaranje lopte, balansiranje…

Emocionalne vještine -stječu se osjećanjem zadovoljstva/ugode koju igra pruža, povezivanjem s drugim osobama, građenjem/učenjem osjećaja i njihovog primjerenog izražavanja igranjem različitih uloga.

Kognitivne vještine -uključuju razvoj kritičkog razmišljanja, povezivanja uzroka i posljedice, zaključivanje, poticanje mašte i rješavanje problema te kreativnost Socijalne vještine -stječu se tako što dijete igrom uči kako pratiti smjer igre, poštivati pravila, čekati svoj red, surađivati, dijeliti, razvija odnose prvo s roditeljima, braćom, sestrama, prijateljima što sve doprinosi kasnije uspješnoj socijalnoj interakciji i stvaranju prijateljstva.

Govorne vještine -potiču se u razgovoru djeteta s drugom djecom i odraslima, korištenjem riječi za omiljene igračke i aktivnosti, pjevanjem, recitiranjem, brojalicama

Samopouzdanje -je vrlo važno za kasniji razvoj, a raste dok dijete otkriva, gradi, zaključuje, rješava probleme i ostvaruje ciljeve

 

Igra predškolskog djeteta može se promatrati s obzirom na dvije razine:

  • spoznajnu razinu igre, odnosno njezinu složenost
  • društvenu razinu igre, odnosno stupanj aktivnog uključivanja samog djeteta te suigrača

 

Obje navedene razine igre povezane su s dobi djeteta te se one mijenjaju djetetovim stupnjem razvoja, no postoje i individualne razlike u sklonostima pojedinog djeteta pojedinom tipu igre.

1. Spoznajna razina igre:

  • funkcionalna igra– sastoji se od jednostavnih mišićnih pokreta koji se ponavljaju. To je vrsta igre u kojoj dijete nešto koristi ili isprobava i tako razvija svoje sposobnosti (funkcije)- motoričke, osjetilne, perceptivne. Ova razina igre javlja se u ranom djetinjstvu, u dojenačkoj dobi. Ona je određena ranom socijalnom interakcijom i postupno se smanjuje u drugoj godini života. Primjer ovakve igre je kada djeca tresu zvečkom, guraju loptu, povlače igračke koje sviraju, bacaju predmete na pod te na taj način upoznaju svoje tijelo i svijet oko sebe.

 

  • konstruktivna igra– igra u kojoj se dijete služi predmetima i barata njima s namjerom da nešto stvori . Konstruktivna igra povezana je sa svojstvima materijala s kojim se djeca igraju i primjer je oblikovanje plastelinom, građenje tornja od kocaka, nizanje perli

 

Oko druge godine pa nadalje dijete počinje uočavati svoju okolinu. Razvija mu se sposobnost zamišljanja i maštanja što djetetu omogućuju da stvari i predmeti u igri poprime neko drugo značenje pa npr. posloženi stolci jedan iza drugog mogu poslužiti kao vlak, kutija kao kućica, komadići papira kao novac i sl.  i to onda prelazi u igru pretvaranja, odnosno simboličku igru.

 

  • igra pretvaranja/simbolička igra– vrsta igre u kojoj djeca koriste predmet ili osobu kao simbol nečega drugoga te u kojima dijete proživljava svijet odraslih. Najviše je zastupljena u dobi od 4. do 6. godine kada dijete počinje uvježbavati i određene uloge što mu daje priliku da upozna ljude oko sebe iz drugačije perspektive. Tako u igri dijete postaje medicinska sestra, mama, tata, vozač, policajac i sl.

U ovom obliku suradničke igre djeca mogu zamišljati i svoje i tuđe emocije u različitim izmišljenim odnosima i scenarijima. Upravo stoga, ovaj tip igre osobito poticajno djeluje na razvoj djetetovih socijalnih vještina i emocionalnog izražavanja.

Također, u ovom razdoblju djeca se jako vole igrati uloga različitih junaka koji imaju moć i sposobnosti koje predstavljaju ono najbolje u ljudskoj prirodi (dobri su, mudri i neustrašivi, brzi, jaki i mogu riješiti svaki problem, uvijek znaju što je ispravno i svi žele biti njihovi prijatelji).

Vrlo je važno imati razumijevanja za ovakvu vrstu dječje igre i ne pokušavati uvjeriti dijete kako su neke stvari nemoguće ili pretjerane. Naime, djeca kroz poistovjećivanje s junacima razvijaju osjećaj vlastite važnosti i moći.

 

Nakon pete godine djeca sve češće pokazuju interes za sudjelovanje u različitim

  • igre s pravilima– igre koje se igraju prema unaprijed poznatim pravilima i ograničenjima. Djeca kroz ovakve igre uče da su u životu pravila nužna, uče kako ih poštivati te kako se nositi s uspjehom, ali i neuspjehom. Primjer takve igre su igre poput skrivača, graničara te društvene igre poput “Čovječe ne ljuti se” ili “Memory”.

 

 

1. Društvena razina igre – stupanj u kom se samo dijete uključuje, odnosno surađuje s drugom djecom u igri:

  • promatranje– gledanje drugih kako se igraju bez uključivanja u igru
  • samostalna igra– samostalno i nezavisno igranje bez pokušaja približavanja drugoj djeci
  • usporedna igra– vrsta igre u kojoj se djeca igraju jedno pokraj drugog i sa sličnim materijalima, ali bez stvarnog druženja ili suradnje
  • suradnička igra– igra u grupi koja je nastala radi obavljanja neke aktivnosti ili postizanja nekog cilja, a postupci djece su usklađeni.

Što još treba znati o dječjoj igri:

-Igra je slobodna i spontana aktivnost djeteta
-Igra ne obuhvaća dostizanje nekog specifičnog cilja jer je sam proces igre važniji od rezultata
-Tijek igre i njezin ishod su uvijek neizvjesni

-Igra u predškolskoj dobi priprema djecu za učenje u školi

 

Te najvažnije….

-Igra je pravo svakog djeteta (Prema Konvenciji o dječjim pravima)

 

Prema tome, omogućite djetetu igru jer ona je nužna osnova njegovog razvoja.

 

 

 

Pripremila: Ana Budimir, prof. psihologije

5ruj.2017

ŠTO S DJETETOVOM DOSADOM?

Dosada djeteta danas je nerijetko nešto što roditelji svakako žele izbjeći i može se čuti kako su, primjerice upisali dijete na nekoliko slobodnih aktivnosti da bi time popunili djetetu vrijeme nakon vrtića, da mu ne bi bilo dosadno.

Također, u situacijama kada se čeka neki red, kada se vozi autobusom, kad se boravi u čekaonici kod liječnika, kad dijete čeka da ručak bude gotov – roditelji djeci nude mobitel ili tablet s igricama da im ne bi bilo dosadno.

U vremenu u kojem živimo, okruženi stalnim podražajima, pomisao da je djetetu dosadno navodi roditelje na sve veće i veće strukturiranje djetetovog vremena.

 

I dok samo slobodne aktivnosti ne predstavljaju problem ako dijete za njih iskazuje volju i interes te ih i samo inicira, roditeljsko pretjerano planiranje i organiziranje djetetovog vremena radi izbjegavanje dosade može voditi u preopterećenost, a time i stres već od najranije dobi.

Njihovo vrijeme može postati toliko strukturirano da nemaju prilike okušati se u zabavnim stvarima i spontanoj igri. Na žalost, danas odrastaju već jako mala djeca koja provode vrijeme uz ekrane.  Podražaji koje oni produciraju stvaraju trenutni osjećaj ugode, tako da djeca lako mogu zanemariti druga razvojno prihvatljivija zadovoljstva. Naravno, nove tehnologije jesu dio života svih, ali djeca trebaju različita iskustva: npr. gradnju kockama (poticanje razvoja motorike i perceptivnih sposobnosti) , igru s drugom djecom (učenje kako je to biti i sam i s drugima), kreativne aktivnosti (kako biti aktivan a ne pasivan). I konačno, i najvažnije, trebaju puno tjelesnih aktivnosti ili se neće moći usmjeriti na sva druga učenja.

 

I što onda s dosadom?

U stvari, djeca se trebaju suočiti i naučiti nositi sa životnim problemima, a jedan od njih je svakako neisplanirano vrijeme koje moraju popuniti sami. Pri tome valja voditi računa o djetetovoj  potrebi za ovladavanjem i suočavanjem s dosadom. Drugim riječima, dosada je dio odrastanja i ona u sebi krije velike mogućnosti. Ukoliko djetetu ne damo priliku da uopće upozna vrijeme u kojem mu je dosadno, ono će biti izgubljeno ako se jednom nađe „bez posla“ i doživjet će sebe neuspješnim.

Važnost takvog neisplaniranog vremena je da daje djetetu mogućnost da istražuje svoj unutarnji, ali i vanjski svijet, što je početak dječje kreativnosti. Na taj način djeca se nauče baviti sami sobom, zamišljati  i stvarati.

Neisplanirano vrijeme također pruža djeci mogućnosti da istraže svoje strasti i skrivene interese. Ako ih uvijek držimo zaposlenima i osmišljavamo im aktivnosti za svaku minutu u danu, mogu propustiti otkriti za što su talentirana i što ih istinski, iz dubine srca zanima jer im u stvari mi, roditelji, određujemo zanimaciju.

Osim kreativnost, dosada će natjerati dijete da se nauči rješavati probleme. Naime, dijete kojem je dosadno, a kojem roditelji neće automatski priskočiti u pomoć i zabaviti ga, počne samo razmišljati koje igračke ima na raspolaganju, kako se njima igrati, a možda osmisli i neku novu igru.

Dosada je dobra jer djeci omogućuje i da počnu cijeniti sitna zadovoljstva koja bi inače uzimala zdravo za gotovo. U tome je i najveći problem s gledanjem televizije – mali gledatelji su navikli pasivno primati neograničenu količinu zabave, umjesto da sami proizvode i kreiraju vlastitu.

 

Zato je djeci poželjno ponuditi neke igračke koje pružaju mogućnost otvorene igre, koje će ima dati priliku da kreiraju vlastitu zabavu, igraju igre pretvaranja i slično, a može im se dati i mogućnost da sudjeluju u kućanskim poslovima, no nikako ih ne treba pod svaku cijenu “spašavati” od dosade.

Dosada će također primorati djecu da prouče svoju okolinu, pronađu zabavu u njoj i više se igraju s drugom djecom.

Prepustite djetetu odluku što će raditi, ponudite mu se kao suigrač, pridružite mu se u njegovim planovima i uživanje će biti uzajamno. Djeca su najsretnija u igrama koje sami određuju. To je zato jer je igra njihov najispunjeniji rad.

 

Dopustite svom djetetu trenutke dosade, djeca trebaju dovoljno slobodnog vremena i prostora kako bi razvili vlastitu samostalnost i spremnost preuzimanja rizika u budućnosti.

 

Pripremila: Ana Budimir, prof. psihologije