Category "Općenito"

5ruj.2017

Pod nazivom „mješovite skupine“ podrazumijevamo one vrtićke skupine u kojima je razlika u dobi među djecom dvije ili više godina.

Tradicionalni pristup odgoju i obrazovanju najčešće podrazumijeva formiranje skupina u kojoj su djeca približno iste dobi, polazeći od pretpostavke da su djeca iste dobi na istom/sličnom stupnju razvoja te da stoga  imaju iste/slične mogućnosti, potrebe i interese. Na temelju tog shvaćanja kreira se i odgojno-obrazovni program koji bi  slijedio potrebe i interese sve djeci određene dobi.

Činjenica jest da djeca iste dobi dijele slične razvojne karakteristike (imaju slične mogućnosti i interese). Međutim, već dulje vrijeme pedagoška i psihološka teorija i praksa govore o važnosti razumijevanja individualnosti svakog djeteta. Ta se individualnost očituje u različitostima u karakteru, sposobnostima, mogućnostima, talentima, interesima i potrebama djece, čak i među djecom iste dobi. Drugim riječima, ne postoje dva identična djeteta; ne postoje dva djeteta na potpuno istom stupnju razvoja. Broj koji označuje godine djeteta često je samo to – broj, a ne jedini parametar kojim se trebamo voditi pri osmišljavanju pedagoških programa za dijete. Samim time, ideja da je moguće unaprijed donijeti „kruti“ i „zatvoreni“ odgojno-obrazovni program koji bi odgovarao svakom djetetu unutar jedne odgojne skupine nije utemeljena.

Kada je riječ o mješovitoj skupini, česta je bojazan roditelja da će za mlađe dijete sadržaji biti prezahtjevni, obzirom da u grupi borave i starija djeca.  Istovremeno, roditelji starije djece strahuju da će sadržaji njihovoj djeci biti prejednostavni i da će se ona morati konstantno prilagođavati mlađima. Bojazan je razumljiva, ali cilj ovog članka jest ukazati na dokazane prednosti i kvalitete koje mješovita skupina može ponuditi.

Već dulji niz godina mijenja se ideja vrtića kao „odgojno-obrazovne institucije“ u ideju vrtića kao „dječje kuće“. Vrtić  kao dječja kuća podrazumijeva obiteljsku atmosferu topline, prihvaćenosti i slobode, nasuprot hladnoći i krutosti institucije. Između ostalog, važna karakteristika obitelji jest dobna različitost njezinih članova, a baš je to karakteristika koja obitelj obogaćuje i čini mjestom sigurnosti i međusobnog učenja, rasta i razvoja.

Potencijal mješovite odgojno-obrazovne skupine krije se upravo u tome: mlađa se djeca uz stariju osjećaju hrabrije, otvorenije i opuštenije te lakše i brže uče. Starija djeca su primjer mlađima, brinu za njih, pokazuju im kako naučiti nešto novo, čime mlađe potiču i ohrabruju, a sami učvršćuju samopouzdanje i uče iznositi vlastite stavove i ideje. Svi zajedno postaju zreliji i odgovorniji. Djeca na prirodan način uče međusobno surađivati, pomagati, dijeliti. Također, imaju mogućnosti odabrati mlađeg ili starijeg partnera za igru, ovisno o svojim potrebama i interesima. U konačnici, u mješovitoj skupini osim mlađe i starije djece najčešće postoje i djeca iste dobi, tako da djeca imaju mogućnost odnosa i s vršnjacima.

Ovaj pozitivni utjecaj djece jednih na druge očituje se u svim područjima razvoja, posebice  spoznajnom (razmišljanje, stjecanje novih znanja i vještina, rješavanje problema, istraživanje), socio-emocionalnom (druženje, pružanje pomoći, dogovor oko korištenja stvari, sposobnost čekanja na red, samokontrola, samostalnost, suradnja i timski rad) te komunikaciji i govoru (druženje djece različite dobi pozitivno utječe na razvoj govora mlađe djece i usvajanje novih riječi).

Posebno naglašavamo da je važno od malena usvojiti spoznaju da nismo svi jednaki i nemamo svi iste mogućnosti – ali da je to u redu. Atmosfera u  mješovitim skupinama je slična onoj u obitelji ili životu općenito, gdje je uvijek netko stariji, a netko mlađi, netko sposobniji, a netko manje sposoban, netko bolji, a netko lošiji u nekoj aktivnosti. Na taj način učimo prihvaćati druge, ali i sebe onakve kakvi jesmo i imamo mogućnost razvijati vlastite sposobnosti i talente, a ne se uspoređivati i natjecati s drugima.

Da bi mješovita skupina uspješno funkcionirala, važno je da odgojitelj prati i poznaje svako dijete u skupini kao individuu i grupu kao cjelinu te s time usklađuje svoja pedagoška znanja koja primjenjuje u praksi. Poznavajući djecu u skupini, odgojitelj može ponuditi djeci odgovarajuće sadržaje i poticaje te na mudar način usmjeravati aktivnosti, igre, interese djece u smjeru najpovoljnijem za razvoj i učenje. Upravo iz toga razloga unaprijed propisani „kruti“ plan i program odgoja nije dobro rješenje, jer razrada plana treba proizlaziti iz konkretnih dječjih sposobnosti, mogućnosti, potreba i interesa.

Kao zaključak, možemo reći da su potencijalne prednosti mješovitih odgojnih skupina velike u svakom pogledu te da je šteta te prednosti ne koristiti unutar odgojno-obrazovnog rada dječjeg vrtića.

 

Lana Klokočki, prof. pedagogije

5ruj.2017

Roditelji su prvi i najvažniji odgojitelji svoje djece. Oni na djecu imaju najveći utjecaj te im žele pružiti sve što je potrebno da bi se razvili u cjelovite, zrele  i produktivne ličnosti. U obitelji se dijete osjeća zaštićeno i prihvaćeno; ona mu pruža oslonac za cjelokupni razvoj.

    Predškolska ustanova jedno je od prvih iskustava uključenja djeteta u socijalno okruženje. Ustanova djetetu pruža cjelovite programe odgoja, obrazovanja, njege i zaštite. No njezin je zadatak ujedno pružiti potporu suvremenoj obitelji u  zadaći odgajanja djece.

Stoga je suradnja obitelji i vrtića važan preduvjet optimalnog razvoja i odgoja djeteta u institucionalnom kontekstu. Profesionalna uloga odgojitelja i životna uloga roditelja vrlo su slične. Polaskom djeteta u jaslice ili vrtić roditelji i odgojitelji postaju suradnici na zajedničkom zadatku skrbi, njege, odgoja i obrazovanja djeteta.

Kad je suradnja dobra, roditelji dobivaju podršku od strane odgojitelja, čime proširuju svoja znanja i vještine i postaju sigurniji u obavljanju svoje roditeljske uloge.  No razmjenom iskustava i sam odgojitelj ima mogućnost steći novih spoznaja o djetetu te time učiniti svoj rad još kvalitetnijim. Kod djeteta se, pak, jača osjećaj vlastite vrijednosti kada vidi da drugi cijene i uvažavaju njegove roditelje. Konačno,  suradnja dovodi do veće kvalitete rada u vrtiću, jer roditelji mogu na različite načine  sudjelovati u ostvarivanju zadaća vrtića, a njihovi uvidi i prijedlozi često su vrlo kvalitetni i konstruktivni.

No da bismo s nekim ostvarili dobru suradnju, nužni su određeni preduvjeti, a to je prvenstveno međusobno poštovanje i uvažavanje koje se vidi i osjeti u načinu komunikacije i pristupu drugoj osobi. Također, suradnje nema bez međusobnog povjerenja, koje se pak postupno stječe i razvija.  U atmosferi poštovanja i povjerenja, mnogo je lakše  iskreno i otvoreno surađivati.

Stoga je važno da svi djelatnici vrtića profesionalno shvaćaju svoju poslovnu ulogu te na profesionalan način pristupaju roditeljima i djeci.  S druge strane, važno je i da roditelj razvija povjerenje i pozitivan stav prema djelatnicima vrtića koji brinu za njihovo dijete.


MOGUĆI NAČINI KOMUNICIRANJA I SURADNJE RODITELJA I VRTIĆA:

–          svakodnevni kraći  individualni razgovori roditelja i odgojitelja

–          prethodno dogovoreni individualni razgovori roditelja i odgojitelja

–          komunikacija putem  panoa  („Kutić za roditelje“ – često sadrže važne informacije, dužnost je roditelja pratiti pano)

–          putem različitih upitnika i anketa

–          putem roditeljskih sastanaka

–          putem različitih radionica ili predavanja za roditelje

–          putem individualnih razgovora sa članovima stručnog tima

–          zajedničkim sudjelovanjem na izletima, priredbama, predstavama, proslavama

–          boravkom roditelja u skupini u vremenu adaptacije, ali i kasnije,  u dogovoru s odgojiteljem (uključivanje u

planiranje i izvedbu aktivnosti odgojno – obrazovnog procesa prema mogućnostima i interesima)

 

pripremila: Lana Klokočki, prof. pedagogije

5ruj.2017

Poslovi vrtićkog pedagoga mogu se podijeliti u nekoliko kategorija: na poslove usmjerene na rad s djecom, s odgojiteljima, s roditeljima, s društvenim čimbenicima te ravnateljem i stručnim timom. Pedagog je dio stručnog tima vrtića, koji uz njega najčešće čine još i psiholog, defektolog i/ili logoped.

 

PEDAGOG U ODNOSU NA DIJETE:

  • obavlja poslove vezane za upis djece (sudjeluje u provedbi upisa u vrtić, inicijalnim razgovorima roditeljima i djecom te formiranju odgojno-obrazovnih skupina; prati novoupisanu djecu u vremenu prilagodbe)
  • organizira i prati ostvarivanje odgojno-obrazovnog procesa (promišlja i kreira kvalitetne odgojno-obrazovne uvjete za svu djecu u ustanovi, predlaže načine i oblike obogaćivanja odgojno-obrazovnog procesa, predlaže i inicira promjene koje će doprinijeti djetetovoj dobrobiti
  • prati razvoj djece (sudjeluje u otkrivanju njihovih posebnih odgojnih i razvojnih potreba te poduzimanja odgovarajućih mjera, surađuje po tom pitanju s roditeljima i nadležnim specijalističkim službama)

 

PEDAGOG U ODNOSU NA RODITELJE I OBITELJ

  • predlaže i potiče vrtićku suradnju s obitelji (raznovrsni oblici suradnje i komunikacije na razini ustanove)
  • potiče osmišljeno sudjelovanje roditelja u odgojno-obrazovnom procesu
  • savjetuje roditelje pri odabiru najprikladnijeg programa za dijete
  • savjetuje i pruža podršku roditeljima u pitanju odgoja i odnosa roditelj-dijete
  • sudjeluje u provođenju anketa i upitnika za roditelje
  • provodi i/ili sudjeluje u organizaciji roditeljskih sastanaka i predavanja za roditelje

 

PEDAGOG U ODNOSU NA ODGOJITELJE:

  • prati, procjenjuje i pomaže odgojiteljima u unapređivanju odgojno-obrazovnog procesa (motivira odgojitelja na uvođenje inovacija u rad s djecom, pomaže odgojiteljima u refleksiji odgojno-obrazovne prakse, promovira i demonstrira suvremene metodičke i interakcijske pristupa u odgojno obrazovnom radu, prati prostorno uređenje soba dnevnog boravka i općenito kvalitetu odgojno-obrazovnog rada)
  • pomaže odgojiteljima u pripremi vrtićkih dramskih predstava, igrokaza, estetskog uređenja vrtića te osmišljavanju zabavnih sadržaja na razini vrtića
  • podrška je i pomoć odgojiteljima u interakcijama s roditeljima
  • pomaže u vođenju pedagoške dokumentacije i bilješki
  • potiče stručna usavršavanja kao i samorazvoj odgojitelja
  • pomaže odgojiteljima – pripravnicima u radu
  • organizira studentsku praksu

 

PEDAGOG U ODNOSU NA DRUŠTVENU ZAJEDNICU:

  •  predlaže, organizira i  ostvaruje različite oblike suradnje s društvenom zajednicom (suradnje s osnovnim školama , s ostalim dječjim vrtićima, suradnje sa specifičnim stručnim službama (Centar za socijalnu skrb, SUVAG, UNICEF itd.), suradnje s različitim kulturno – društvenim institucijama u vidu obogaćivanja programa odgoja i obrazovanja  (Gradska knjižnica, Gradski muzej,Gradsko kazalište, Dječji dom, različite javne službe – policija, vatrogasci, hitna pomoć), a s ciljem organizacije priredbi, predstava, edukacija, izleta itd., suradnje sa svim društvenim čimbenicima koji su predviđeni Godišnjim planom i programom (Dan vrtića, obilježavanje prigodnih datuma, završne priredbe i ostale prigode planirane Godišnjim programom vrtića)

PEDAGOG KAO DIO STRUČNOG TIMA:

  • organizira i provodi interna stručna usavršavanja (tijekom godine)
  • zajednički radi na planiranju, programiranju, organizaciji, realizaciji i valorizaciji programskih sadržaja u vrtiću
  • surađuje na organizaciji izvedbenih programa
  • surađuje na prezentaciji rada vrtića u javnosti
  • zajednički planira Odgojiteljska vijeća, stručne grupe i radionice
  • surađuje u organizaciji akcija, proslava, predstava, izleta
  • sudjeluje u nabavkama didaktičkog materijala i unapređivanju materijalnih i organizacijskih uvjeta za ostvarivanje procesa njege, odgoja i obrazovanja
  • sudjeluje u zajedničkom rješavanju odgojno – obrazovne problematike

pripremila: Lana Klokočki, prof. pedagogije

5ruj.2017

Dolazak djeteta u obitelj uz neopisivu radost predstavlja i znatan stres i uzrokuje mnoge promjene u obiteljskoj dinamici. Pri tome je poseban izazov i briga  za roditelje kako će njihovo starije dijete prihvatiti dolazak prinove.

Reakcije prvog djeteta ovise o:

  • dobi djeteta
  • temperamentu
  • emocionalnoj zrelosti
  • kognitivnom razvoju
  • pripremljenosti na dolazak drugog djeteta
  • roditeljskim postupcima nakon rođenja bebe

Mogući oblici ponašanja starijeg djeteta:

  • regresija – povratak na već prevaziđene oblike ponašanja
  • (npr. tepanje, mokrenje u krevet, traženje dude ili bočice, sisanje palca…)
  • povlačenje u sebe, manje komuniciranje s roditeljima, gubitak zanimanja za igru
  • agresivnost i negativizam koji mogu uključivati i izravnu agresiju prema novorođenčetu

Promjene u ponašanju starijeg djeteta predstavljaju normalnu reakciju na novu situaciju i uglavnom su prolaznog karaktera.

Većina promjena u ponašanju povlači se do 8. mjeseca starosti dojenčeta.

Kako roditelji mogu pomoći?

  • već tijekom trudnoće pripremiti dijete na dolazak brata ili sestre
  • (uključiti dijete u donošenje nekih odluka, pr. odabir pojedinih stvari za bebu, razgovarati o dolasku novorođenčeta…)
  • po dolasku prinove planirati vrijeme koje će biti posvećeno starijem djetetu
  • poticati starije dijete da pomogne u brizi oko bebe
  • isticati koliko cijenite svako dijete po njegovim jedinstvenim osobinama
  • jedan roditelj (otac) može više pažnje i vremena posvetiti starijem djetetu, dok je drugi (majka) zaokupljen bebom

Važno je:

  • prihvatiti dječju tjeskobu i ljubomoru na sestru ili brata kao normalnu pojavu i istodobno zaštititi bebu od mogućih štetnih načina izražavanja tih osjećaja
  • postaviti jasne i čvrste granice prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja starijem djetetu

Pripremila: Ana Budimir, prof. psihologije

5ruj.2017

Poštovani roditelji,

polazak djeteta u jaslice ili vrtić najčešće je prvo veće odvajanje u životu Vašeg djeteta i zato nerijetko predstavlja znatan stres kako za dijete, tako i za Vas.
Kada Vaše dijete krene u jaslice ili vrtić i mi ćemo brinuti o njegovom razvoju. U tom važnom zadatku neophodno nam je potrebna i Vaša podrška i suradnja.

Imajte na umu: ODGOJITELJI SU VAŠI NAJBLIŽI SURADNICI!

Dobrom suradnjom učvrstit ćemo osjećaj povjerenja Vašeg djeteta u sredinu u kojoj će provoditi veći dio dana!

KAKO SE DJECA PONAŠAJU TIJEKOM PRILAGODBE?

Moguće djetetove reakcije u periodu adaptacije su:

  • Burno rastajanje s roditeljima
  • Plač, odbijanje komunikacija s odgojiteljem
  • Odbijanje jela, teškoće uspavljivanja, nemiran san

Regresija u ponašanju (pr. dijete koje je uspostavilo kontrolu stolice, opet obavlja nuždu u gaćice, dijete koje je u potpunosti usvojilo govor ponovno počinje tepati i sl.)

Tri su osnovna tipa adaptacije :
1. LAKA ADAPTACIJA – kod takve djece sve reakcije i promjene u ponašanju normaliziraju se tijekom 10 – 15 dana boravka u vrtiću – jaslicama.
2. ADAPTACIJA SREDNJE TEŽINE – promjene u ponašanju su produljene i stabiliziraju se do 30 dana boravka u vrtiću – jaslicama.
3. TEŠKA ADAPTACIJA – dugotrajniji i naporniji poremećaj ponašanja koji može trajati 2 – 6 mj.

Kako će proteći djetetova adaptacija velikim dijelom ovisi:

  • o starosti djeteta – lakše se prilagođavaju starija nego mlađa djeca
  • o dosadašnjim kontaktima s većim brojem djece i odraslima – kakva iskustva dijete ima u odvajanju od roditelja
  • o individualnim osobinama djeteta, stupnju njegova razvoja i zdravstvenom stanju
  • o tome da li je i na koji način dijete pripremano na polazak u jaslice/vrtić
  • o redovitosti dolaženja u ustanovu tijekom perioda prilagodbe – izostanci produžuju vrijeme prilagodbe

 

KAKO PRIPREMITI DIJETE NA JASLICE/VRTIĆ?

1. Češće razgovarajte s djetetom o polasku u vrtić na način:

  • Vrtić je mjesto gdje ima puno igračaka i djece
  • U kojem se tete znaju igrati zanimljivih igara
  • Pričati što će se sve raditi u vrtiću i kako ce teći njegov boravak
  • Nikako ne plašiti dijete vrtićem (tamo se mora sve pojesti, mora se spavati, vidjet ćeš ti kad dođeš u vrtić kod tete, i slične izjave)

2. Prilagoditi ritam djetetova života u obitelji onom kojim će živjeti u vrtiću
3. Privikavati dijete na noćnu posudu, da jede žlicom, pije iz šalice
4. Osamostaljivati dijete u oblačenju, svlačenju, održavanju higijene i prehrane
(za dijete vrtićkog uzrasta)

 

KADA DIJETE KRENE U JASLICE/VRTIĆ?

1. Poželjno je da prve done (1-2 tjedna) dijete dolazi u vrtić na kraće vrijeme. Vrijeme boravka će se postepeno produživati.
2. Ponijeti sa sobom neku djetetovu dragu igračku ili predmet – oni mu pružaju sigurnost (bočica, gaza i sl.)
3. Tijekom perioda prilagodbe NIJE poželjno navikavati dijete na nove oblike ponašanja (navikavanje na noćnu posudu, odvikavanje od bočice, dudice). Ako poželjno ponašanje nije usvojeno prije polaska u jaslice/vrtić tijekom prilagodbe svakako ga nije dobro poticati, nego ostaviti za vrijeme kada se dijete prilagodi novim promjenama u svome životu).
4. Vrlo je važan jutarnji rastanak s djetetom u jaslicama/vrtiću. Roditelj treba biti smiren, nikako djetetu ne smije pokazati svoju zabrinutost ili žalost što ga ostavlja. Dijete će to osjetiti pa će se i ono tako osjećati. Rastanak s djetetom ne smije se odgađati u nedogled. Dugo smirivanje djeteta ili ponovno vraćanje jer dijete plače, ne preporuča se. Dijete će ubuduće plakati duže očekujući da se roditelj vrati.
5. Važno je ostvariti dobar kontakt s odgojiteljem. Tete postaju vrlo važne osobe u životu djeteta i ono će biti smirenije i osjećat će se sigurnije ako vidi da njegova mama i teta ljubazno razgovaraju.
6. Po povratku iz vrtića, dobro je više vremena provoditi s djetetom. Šetati, igrati se, pričati priče, pružati nježnost, pokazati interes za njegove doživljaje iz vrtića.

 

BUDITE STRPLJIVI I MISLITE POZITIVNO!

I moguće promjene koje ćete primijetiti dio su odrastanja Vašeg djeteta.
Vaše iskustvo, brige i nedoumice podijelite s nama!

Pripremila: Ana Budimir, prof. psihologije

5ruj.2017

Polazak u školu predstavlja veliku prekretnicu u životu vas i vašeg djeteta.  Pri tome se roditelji nerijetko susreću s dilemama da li je njihovo dijete zaista spremno za školu, koje sposobnosti i vještine bi trebalo posjedovati i kako da mu se pomogne da ih usvoji.

Za cjelokupan razvoj djeteta, pa tako i za uspješnu prilagodbu djeteta na školu, važno je stvarati motivirajuće okruženje koje potiče dječju radoznalost, aktivnost, stjecanje novih iskustava, igru i stvaranje. U takvom okruženju dijete će lakše steći osobine, sposobnosti i vještine potrebne za uspjeh u školi.

Dobar preduvjet za uspješan početak školovanja imat će dijete koje:

  • ima dobru sliku o sebi
  • zna brinuti o sebi i svojim potrebama
  • zna i želi pomagati drugima
  • zna se dogovarati i pridržavati pravila
  • uspješno rješava sukobe
  • znatiželjno je, voli učiti nešto novo
  • zna se ponositi uspjehom i podnosi neuspjeh
  • može završiti ono što je započelo

 

Za polazak u osnovnu školu bitna su dva osnovna kriterija:

  1. Kronološka dob
  2. Psihofizička zrelost djeteta

Kronološka dob znači da su školski obveznici sva djeca koja zaključno s 31. ožujkom tekuće godine navršavaju šest godina života, a psihofizička zrelost uključuje fizičku, intelektualnu, emocionalnu i socijalnu zrelost. Zrelost djeteta za školu tako pretpostavlja optimalan stupanj razvijenosti različitih fizičkih i psihičkih funkcija djeteta koje će mu omogućiti uspješno savladavanje školskog gradiva.

Sposobnosti i vještine koje bi dijete trebalo posjedovati i čine zrelost za školu:

 

Grafomotoričke vještine:

»  fleksibilnost šake i prstiju, pravilno držanje olovke, jasne linije, adekvatan pritisak

»  povlačenje linije po uzorku od crte do crte, od točke do točke, povlačenje ravnih, kružnih i valovitih linija

»  precrtavanje geometrijskih likova: krug, kvadrat, trokut, romb

 

Prostorni odnosi:

»  razumijevanje prostornih odnosa: gore, dolje, ispred, iza, na, u, ispod, iznad

» usvojena orijentacija :

  • na tijelu (desna/lijeva ruka, noga, oko…)
  • u prostoru (što je desno/lijevo od djeteta, smjer kretanja nekog/nečeg)
  • na papiru (što je na desnoj/lijevoj strani papira)

 

Vremenski odnosi:

»  razumijevanje vremenskih odnosa: prije, poslije, jutro, podne, večer, prije podne, poslije podne, jučer, danas, sutra

»  poželjno je poznavanja dana u tjednu i snalaženje na satu

 

Numeričko poimanje

»  mehaničko brojanje barem do 20-30

»  snalaženje u pojmovima više, manje, oduzmi, dodaj

»  razumijevanje pojma skupa:

  • što sve spada u neki skup, a što ne (klasifikacija po obliku, veličini, težini, boji)
  • uspoređivanje dva skupa (gdje ima više, a gdje manje elemenata)
  • shvaćanje da se dodavanjem skup povećava, a oduzimanjem smanjuje

»  zbrajanje i oduzimanje na konkretnom materijalu do 10 (kocke, olovke i dr.)

»  razumijevanje pojma količine (dijete nakon prebrojavanja elemenata zna reći koliko ih čini taj skup)

»  sposobnost uspoređivanja mjerenjem koji je predmet duži, veći, širi

 

Govor i rječnik:

»  čisto izgovaranje glasova, razgovijetan govor

»  pravilno gramatičko izražavanje (korištenje množine, jednine, zamjenica, pravilan rod i padež)

»  sposobnost izricanja riječima što želi, treba, misli, osjeća

»  mogućnost pripovijedanja kraćeg događaja ili priče u pravilnom slijedu

 

Predčitalačke vještine:

»  rastavljanje poznatih riječi na slogove

»  prepoznavanje i imenovanje kojim glasom počinje i završava riječ

»  imenovanje riječi na zadani glas (igra „Na slovo na slovo“)

»  glasovna analiza i sinteza (rastavljanje riječi na glasove i spajanje glasova u riječi)

 

Socio-emocionalna zrelost:

»  sposobnost kontroliranja burnog izražavanja emocija (naročito ljutnje)

»  sposobnost odgađanja zadovoljstva kako bi postigao cilj (riješio zadat do kraja)

»  sposobnost za suradnju s drugima i poštivanje pravila

 

Proces razvoja navedenih sposobnosti i vještina kreće još od jaslica, odnosno od najranije dobi djeteta i odvija se kako kroz planirane, ciljane aktivnosti u vrtiću, tako i u svim svakodnevnim, životnim situacijama.

Što je korisno naučiti dijete prije škole?

  • osamostaliti dijete u brizi za sebe (oblačenje i obuvanje, kulturno-higijenske navike pri jelu, odlazak na WC, pranje i brisanje ruku, kulturne navike ophođenja…)
  • naučiti neke važne stvari (svoje ime i prezime i imena članova obitelji, adresu, siguran put od kuće do škole, pravila u pometu, gledati na sat…)

Što još možemo raditi kod kuće?

  • igrati se zajedno s djetetom (društvene igre kao npr. memori, domino, čovječe ne ljuti se potiču razvoj pamćenja, pažnje, usvajanje pojma broja, poštivanja pravila, tolerancije na neuspjeh…)
  • zajednički obavljati kućanske poslove, povjeriti djetetu zadatke za koje je sposobno i uz koje se osjeća vrijedno
  • često čitati djetetu zanimljive priče, učiti brojalice i pjesmice, odgonetavati zagonetke
  • razgovarati s djetetom, poticati i zadovoljavati njegovu znatiželju
  • podržavati ga kada naiđe na problem: uvažavati njegova rješenja, pomoći u izboru i odvagivanju mogućih posljedica
  • stvarati okruženje u kojem će dijete imati mnogo pisanog i likovnog materijala: knjige, slikovnice, časopise, bojice, olovke, flomastere, glinamol, kolaž…

Važno je također da s djetetom razgovarate o školi u pozitivnom ozračju,ne plašite ga učiteljicom i predstojećim obavezama. Uključite dijete u biranje i kupnju školske torbe i pribora i kreiranje mjesta za učenje te pomognite svom djetetu da u školu krene motivirano i bez straha.

pripremila: psihologinja prof. Ana Budimir

5ruj.2017

Osnovni zadatak psihologa u dječjem vrtiću je osiguravati odgovarajuće, sigurno, stabilno i poticajno okruženje, u kojem će svako dijete, zadržavajući svoju osobnu i obiteljsku autonomiju, rasti i razvijati se u ono što na osnovu svojih potencijala može postati. Osim toga, predškolski psiholog pomaže roditelju i odgajatelju u usmjeravanju i preventivnom djelovanju prilikom odgoja djeteta.

Rad psihologa u vrtiću, usmjeren je na tri glavna aspekta – na djecu, odgajatelje i roditelje. Primarni zadaci predškolskog psihologa su praćenje razvoja djece te preventivno djelovanje.

 Područja rada predškolskog psihologa su:

1. PREVENCIJA (procjena i praćenje razvojnog statusa djece)
• praćenje prilagodbe djece na vrtić
• utvrđivanje općeg razvojnog statusa sve djece
• praćenje zadovoljavanja potreba djece i poštivanja njihovih prava
• identifikacija djece s posebnim potrebama (teškoće u razvoju i potencijalna darovitost)
• sudjelovanje u organiziranju i provođenju usavršavanja odgojitelja
• suradnja s roditeljima: provođenje intervjua s roditeljima novoupisane djece, vođenje roditeljskih sastanaka i radio

2. RANA INTERVENCIJA (poduzimanje mjera)

• izrada individualnih planova za rad s djecom s posebnim potrebama

(teškoće u razvoju i potencijalna darovitost)

• provođenje individualnog rada s djecom s posebnim potrebama

• vođenje savjetodavnih razgovora i konzultacija s odgojiteljima o djeci
(naročito djeci s posebnim potrebama i teškoćama u razvoju)

• usklađivanje obiteljskog i vrtićkog djelovanja na djetetov razvoj i

napredovanje: individualni savjetodavni rad s roditeljima u vezi djece s posebnim potrebama, djece školskih obveznika, sve ostale djece, ovisno o potrebama i interesima roditelja, te procjeni psihologa i/ ili odgojitelja

U sklopu navedenog psiholog u vrtiću ostvaruje i suradnju s vanjskim suradnicima i institucijama te daje stručni doprinos promicanju djelatnosti kroz provođenje znanstvenih istraživanja, izradu edukativnih materijala o stručnim psihološkim temama i drugo.

Psihološko savjetovanje

Psihologu se roditelji u vrtiću mogu obratiti vezano za brojna pitanja o odgoju i razvoju djece, u razgovoru reći što predstavlja problem te u zajedničkoj suradnji potražiti odgovore.

Savjetovanje omogućuje mehanizme podrške roditelju, svjesnost o svojoj situaciji i vjeru u pozitivan ishod.

pripremila: psihologinja prof. Ana Budimir

5ruj.2017

VAŽNOST IGRE

Igra je naizrazitiji oblik dječje aktivnosti i najvažnija zadaća svakog djeteta.  Ona za dijete predstavlja potrebu kao i hrana i san i primarni je način učenja o sebi, drugima i okolini.

Osim što dijete kroz igru istražuje svijet i otkriva svoje mogućnosti, doprinos igre leži i u tome što ona oslobađa od napetosti, olakšava frustraciju, rješava konflikte i zadovoljava dječje želje i potrebu da se osjeća odraslim.

Predškolsko dijete većinu vremena provodi u igri, a razvoj, učenje i rad bit će uspješniji ukoliko se odvijaju kroz igru ili sadrže elemente igre.

Dakle, za učenje i pravilan razvoj djeteta nije dovoljno da dijete bude samo pasivni promatrač, već je nužno da samo otkriva i istražuje jer time zadovoljava svoju znatiželju, ali i doživljajima potiče razmišljanje i zaključivanje što je temelj intelektualnog razvitka.

 

Što se sve igrom razvija?

Motoričke vještine -uključuju jačanje koordinacije pokreta, finu i grubu motoriku. Stječu se motoričkim aktivnostima kao što su puzanje, trčanje, skakanje, penjanje, provlačenje, bacanje, udaranje lopte, balansiranje…

Emocionalne vještine -stječu se osjećanjem zadovoljstva/ugode koju igra pruža, povezivanjem s drugim osobama, građenjem/učenjem osjećaja i njihovog primjerenog izražavanja igranjem različitih uloga.

Kognitivne vještine -uključuju razvoj kritičkog razmišljanja, povezivanja uzroka i posljedice, zaključivanje, poticanje mašte i rješavanje problema te kreativnost Socijalne vještine -stječu se tako što dijete igrom uči kako pratiti smjer igre, poštivati pravila, čekati svoj red, surađivati, dijeliti, razvija odnose prvo s roditeljima, braćom, sestrama, prijateljima što sve doprinosi kasnije uspješnoj socijalnoj interakciji i stvaranju prijateljstva.

Govorne vještine -potiču se u razgovoru djeteta s drugom djecom i odraslima, korištenjem riječi za omiljene igračke i aktivnosti, pjevanjem, recitiranjem, brojalicama

Samopouzdanje -je vrlo važno za kasniji razvoj, a raste dok dijete otkriva, gradi, zaključuje, rješava probleme i ostvaruje ciljeve

 

Igra predškolskog djeteta može se promatrati s obzirom na dvije razine:

  • spoznajnu razinu igre, odnosno njezinu složenost
  • društvenu razinu igre, odnosno stupanj aktivnog uključivanja samog djeteta te suigrača

 

Obje navedene razine igre povezane su s dobi djeteta te se one mijenjaju djetetovim stupnjem razvoja, no postoje i individualne razlike u sklonostima pojedinog djeteta pojedinom tipu igre.

1. Spoznajna razina igre:

  • funkcionalna igra– sastoji se od jednostavnih mišićnih pokreta koji se ponavljaju. To je vrsta igre u kojoj dijete nešto koristi ili isprobava i tako razvija svoje sposobnosti (funkcije)- motoričke, osjetilne, perceptivne. Ova razina igre javlja se u ranom djetinjstvu, u dojenačkoj dobi. Ona je određena ranom socijalnom interakcijom i postupno se smanjuje u drugoj godini života. Primjer ovakve igre je kada djeca tresu zvečkom, guraju loptu, povlače igračke koje sviraju, bacaju predmete na pod te na taj način upoznaju svoje tijelo i svijet oko sebe.

 

  • konstruktivna igra– igra u kojoj se dijete služi predmetima i barata njima s namjerom da nešto stvori . Konstruktivna igra povezana je sa svojstvima materijala s kojim se djeca igraju i primjer je oblikovanje plastelinom, građenje tornja od kocaka, nizanje perli

 

Oko druge godine pa nadalje dijete počinje uočavati svoju okolinu. Razvija mu se sposobnost zamišljanja i maštanja što djetetu omogućuju da stvari i predmeti u igri poprime neko drugo značenje pa npr. posloženi stolci jedan iza drugog mogu poslužiti kao vlak, kutija kao kućica, komadići papira kao novac i sl.  i to onda prelazi u igru pretvaranja, odnosno simboličku igru.

 

  • igra pretvaranja/simbolička igra– vrsta igre u kojoj djeca koriste predmet ili osobu kao simbol nečega drugoga te u kojima dijete proživljava svijet odraslih. Najviše je zastupljena u dobi od 4. do 6. godine kada dijete počinje uvježbavati i određene uloge što mu daje priliku da upozna ljude oko sebe iz drugačije perspektive. Tako u igri dijete postaje medicinska sestra, mama, tata, vozač, policajac i sl.

U ovom obliku suradničke igre djeca mogu zamišljati i svoje i tuđe emocije u različitim izmišljenim odnosima i scenarijima. Upravo stoga, ovaj tip igre osobito poticajno djeluje na razvoj djetetovih socijalnih vještina i emocionalnog izražavanja.

Također, u ovom razdoblju djeca se jako vole igrati uloga različitih junaka koji imaju moć i sposobnosti koje predstavljaju ono najbolje u ljudskoj prirodi (dobri su, mudri i neustrašivi, brzi, jaki i mogu riješiti svaki problem, uvijek znaju što je ispravno i svi žele biti njihovi prijatelji).

Vrlo je važno imati razumijevanja za ovakvu vrstu dječje igre i ne pokušavati uvjeriti dijete kako su neke stvari nemoguće ili pretjerane. Naime, djeca kroz poistovjećivanje s junacima razvijaju osjećaj vlastite važnosti i moći.

 

Nakon pete godine djeca sve češće pokazuju interes za sudjelovanje u različitim

  • igre s pravilima– igre koje se igraju prema unaprijed poznatim pravilima i ograničenjima. Djeca kroz ovakve igre uče da su u životu pravila nužna, uče kako ih poštivati te kako se nositi s uspjehom, ali i neuspjehom. Primjer takve igre su igre poput skrivača, graničara te društvene igre poput “Čovječe ne ljuti se” ili “Memory”.

 

 

1. Društvena razina igre – stupanj u kom se samo dijete uključuje, odnosno surađuje s drugom djecom u igri:

  • promatranje– gledanje drugih kako se igraju bez uključivanja u igru
  • samostalna igra– samostalno i nezavisno igranje bez pokušaja približavanja drugoj djeci
  • usporedna igra– vrsta igre u kojoj se djeca igraju jedno pokraj drugog i sa sličnim materijalima, ali bez stvarnog druženja ili suradnje
  • suradnička igra– igra u grupi koja je nastala radi obavljanja neke aktivnosti ili postizanja nekog cilja, a postupci djece su usklađeni.

Što još treba znati o dječjoj igri:

-Igra je slobodna i spontana aktivnost djeteta
-Igra ne obuhvaća dostizanje nekog specifičnog cilja jer je sam proces igre važniji od rezultata
-Tijek igre i njezin ishod su uvijek neizvjesni

-Igra u predškolskoj dobi priprema djecu za učenje u školi

 

Te najvažnije….

-Igra je pravo svakog djeteta (Prema Konvenciji o dječjim pravima)

 

Prema tome, omogućite djetetu igru jer ona je nužna osnova njegovog razvoja.

 

 

 

Pripremila: Ana Budimir, prof. psihologije

5ruj.2017

ŠTO S DJETETOVOM DOSADOM?

Dosada djeteta danas je nerijetko nešto što roditelji svakako žele izbjeći i može se čuti kako su, primjerice upisali dijete na nekoliko slobodnih aktivnosti da bi time popunili djetetu vrijeme nakon vrtića, da mu ne bi bilo dosadno.

Također, u situacijama kada se čeka neki red, kada se vozi autobusom, kad se boravi u čekaonici kod liječnika, kad dijete čeka da ručak bude gotov – roditelji djeci nude mobitel ili tablet s igricama da im ne bi bilo dosadno.

U vremenu u kojem živimo, okruženi stalnim podražajima, pomisao da je djetetu dosadno navodi roditelje na sve veće i veće strukturiranje djetetovog vremena.

 

I dok samo slobodne aktivnosti ne predstavljaju problem ako dijete za njih iskazuje volju i interes te ih i samo inicira, roditeljsko pretjerano planiranje i organiziranje djetetovog vremena radi izbjegavanje dosade može voditi u preopterećenost, a time i stres već od najranije dobi.

Njihovo vrijeme može postati toliko strukturirano da nemaju prilike okušati se u zabavnim stvarima i spontanoj igri. Na žalost, danas odrastaju već jako mala djeca koja provode vrijeme uz ekrane.  Podražaji koje oni produciraju stvaraju trenutni osjećaj ugode, tako da djeca lako mogu zanemariti druga razvojno prihvatljivija zadovoljstva. Naravno, nove tehnologije jesu dio života svih, ali djeca trebaju različita iskustva: npr. gradnju kockama (poticanje razvoja motorike i perceptivnih sposobnosti) , igru s drugom djecom (učenje kako je to biti i sam i s drugima), kreativne aktivnosti (kako biti aktivan a ne pasivan). I konačno, i najvažnije, trebaju puno tjelesnih aktivnosti ili se neće moći usmjeriti na sva druga učenja.

 

I što onda s dosadom?

U stvari, djeca se trebaju suočiti i naučiti nositi sa životnim problemima, a jedan od njih je svakako neisplanirano vrijeme koje moraju popuniti sami. Pri tome valja voditi računa o djetetovoj  potrebi za ovladavanjem i suočavanjem s dosadom. Drugim riječima, dosada je dio odrastanja i ona u sebi krije velike mogućnosti. Ukoliko djetetu ne damo priliku da uopće upozna vrijeme u kojem mu je dosadno, ono će biti izgubljeno ako se jednom nađe „bez posla“ i doživjet će sebe neuspješnim.

Važnost takvog neisplaniranog vremena je da daje djetetu mogućnost da istražuje svoj unutarnji, ali i vanjski svijet, što je početak dječje kreativnosti. Na taj način djeca se nauče baviti sami sobom, zamišljati  i stvarati.

Neisplanirano vrijeme također pruža djeci mogućnosti da istraže svoje strasti i skrivene interese. Ako ih uvijek držimo zaposlenima i osmišljavamo im aktivnosti za svaku minutu u danu, mogu propustiti otkriti za što su talentirana i što ih istinski, iz dubine srca zanima jer im u stvari mi, roditelji, određujemo zanimaciju.

Osim kreativnost, dosada će natjerati dijete da se nauči rješavati probleme. Naime, dijete kojem je dosadno, a kojem roditelji neće automatski priskočiti u pomoć i zabaviti ga, počne samo razmišljati koje igračke ima na raspolaganju, kako se njima igrati, a možda osmisli i neku novu igru.

Dosada je dobra jer djeci omogućuje i da počnu cijeniti sitna zadovoljstva koja bi inače uzimala zdravo za gotovo. U tome je i najveći problem s gledanjem televizije – mali gledatelji su navikli pasivno primati neograničenu količinu zabave, umjesto da sami proizvode i kreiraju vlastitu.

 

Zato je djeci poželjno ponuditi neke igračke koje pružaju mogućnost otvorene igre, koje će ima dati priliku da kreiraju vlastitu zabavu, igraju igre pretvaranja i slično, a može im se dati i mogućnost da sudjeluju u kućanskim poslovima, no nikako ih ne treba pod svaku cijenu “spašavati” od dosade.

Dosada će također primorati djecu da prouče svoju okolinu, pronađu zabavu u njoj i više se igraju s drugom djecom.

Prepustite djetetu odluku što će raditi, ponudite mu se kao suigrač, pridružite mu se u njegovim planovima i uživanje će biti uzajamno. Djeca su najsretnija u igrama koje sami određuju. To je zato jer je igra njihov najispunjeniji rad.

 

Dopustite svom djetetu trenutke dosade, djeca trebaju dovoljno slobodnog vremena i prostora kako bi razvili vlastitu samostalnost i spremnost preuzimanja rizika u budućnosti.

 

Pripremila: Ana Budimir, prof. psihologije

5ruj.2017

SPOLNI RAZVOJ DJETETA

 

Spolnost je normalan i zdrav dio ljudskog života koji počinje rođenjem i nastavlja se tijekom života. Svako dijete pritom prolazi određene razvojne faze koje prate fizičke i psihosocijalne promjene povezane sa seksualnošću. Dobne granice pojedinih faza su fleksibilne jer se djeca razvijaju različitom brzinom. Međutim, važne su jer služe kao orijentiri za bolje razumijevanje pojedinih ponašanja karakterističnih za određenu dob djeteta.

 

DOJENAČKA DOB (prva godina života)

Razvoj spolnog ponašanja kod djece odvija se kroz igru. Istražujući svoje tijelo, dijete spontano dodiruje genitalije te tijekom previjanja ili kupanja, kad je nago, slučajno doznaje kako dodirivanje, pritiskanje ili trljanje genitalija dovodi do ugodnih osjeta. Masturbacija se, dakle, otkriva sasvim slučajno, dok dijete spontano istražuje vlastito tijelo.

Nakon napunjene godine dana, igra genitalijama postaje sve učestalija. Djeca u  ovoj dobi vole biti goli i pružaju otpor pri odijevanju.
RANO DJETINJSTVO (od druge do pete godine)

U dobi od dvije do četiri godine pojavljuje se veće zanimanje za “zahodske aktivnosti”, obavljanje nužde i za razliku između spolova u pozama tijekom mokrenja. Djevojčice mogu pokušavati mokriti stojeći. To je praćeno bogaćenjem “zahodskog jezika”: djeca oduševljeno i jako često koriste riječi poput “ka ka” i “pi pi”.

S oko tri godine počinju učiti razliku između muškaraca i žena te proces identifikacije s jednim od spolova. Znaju jesu li djevojčica ili dječak i gotovo sva djeca mogu izraziti spolni identitet. Uočavaju i znaju verbalizirati razlike između spolova. Prepoznaju, primjerice, ljude na fotografijama i na televiziji kao pripadnike muškog ili ženskog spola. Uz to, rado čine stvari koje rade pripadnici suprotnog spola. Tako dječaci katkad nose mamine cipele ili odjeću, a djevojčice pokazuju interes za automobile i alat te odbijaju igru s lutkama.

Trogodišnjaci znaju izraziti osjećaje poput “volim te”, jako su emocionalni te grle i ljube svoje roditelje. Počinju prepoznavati i facijalne izraze osjećaja.

Uče dijelove svog tijela i njihove nazive te postaju vrlo znatiželjni za dijelove tijela drugih ljudi, djece i odraslih. Njihovu znatiželju posebno pobuđuje svijest kako djeca različita spola jednako kao i odrasli imaju neke različite dijelove tijela. Stoga se katkad mogu upuštati u virenje dok su roditelji ili neke druge osobe u toaletu.

Samostalnu igru sve učestalije zamjenjuju interakcije s drugom djecom, što otvara mogućnosti za nove oblike spolnog ponašanja. Sve više se upuštaju u ekshibicionističke i voajerističke aktivnosti s drugom djecom. Naglasak je na upoznavanju spolnih razlika i razlika u genitalijama. Potaknuta snažnom znatiželjom vezanom uz dijelove tijela, djeca se s vršnjacima igraju “pokaži mi što imaš”. Počinju i igre doktora, tijekom koje mogu ponoviti neka vlastita iskustva s pregleda, što može uključivati različite dijelove tijela. Takvo je istraživanje razlika bezazleno, usmjereno otkrivanju i nije povezano sa spolnošću odraslih ljudi.

Djecu u toj dobi često zanimaju pitanja poput “odakle dolaze bebe” ili “odakle sam ja došao”.

Važno je napomenuti kako djeca ove dobi često dodiruju genitalije radi relaksacije, posebno u krevetu prije spavanja, a skloni su i masturbaciji u javnosti. U ovom razdoblju djeca trebaju naučiti kako je dodirivanje genitalija nešto što čine u privatnosti, dakle kad su sami. Važno je ne osuđivati dijete zbog njegovog istraživačkog ponašanja, ne kažnjavati ga i ne pokazivati svoju nelagodu zbog njegovog spolnog ponašanja. U suprotnom, dijete se može početi stidjeti vlastitog tijela.

U petoj godini djeca postaju sramežljivija. Uočavaju različitost muških i ženskih uloga te pravilno koriste riječi “muž” i “žena”. Češće se igraju “mame i tate”. U toj igri mogu se međusobno grliti i ljubiti, ležati jedno pored drugoga u krevetu. To je prije svega igra oponašanja potaknuta promatranjem roditelja i iskustvom u obitelji.

SREDNJE DJETINJSTVO (od pete do osme godine)

U ovoj dobi javlja se osjećaj srama, pa se djeca dok su naga često skrivaju, pogotovo od brata ili sestre suprotnog spola.
Zanima ih ljudsko tijelo i fotografije muškaraca i žena, ali pokazuju nelagodu i smijulje se ako vide kako se odrasli ljube. Istodobno ih i privlači i odbija otvoreno iskazivanje nježnosti. To može odražavati javljanje osjećaja privatnosti.

Počinju koristiti žargonske i vulgarne izraze za intimne dijelove tijela i opčinjeni su pričanjem “prostih” šala i viceva.
U ovoj fazi imaju “cure” i “dečke” te se mogu držati za ruke ili izmjenjivati poljupce, donositi darove.

U šestoj ili sedmoj godini života djeca, zbog razvoja pojma o sebi, postaju još sramežljivija. Jača je potreba za privatnošću te postaju svjesna socijalnih ograničenja spolnog izražavanja. Nisu više sklona pokazivanju vlastitih intimnih dijelova tijela te se skrivaju tijekom preodijevanja ili kupanja, ogrću se ručnikom, a mogu zahtijevati i da im se kuca prije ulaska u sobu.

Djeca postaju svjesna nepromjenjivosti spola, odnosno da će uvijek biti muškog ili ženskog spola i da to ne mogu promijeniti samom promjenom ponašanja.

 

Zašto djeca masturbiraju?

Mnoga djeca još kao dojenčad tijekom kupanja ili previjanja, radoznalo istražujući tijelo, posve slučajno otkrivaju kako im godi dodirivati genitalije. S obzirom na ugodu do koje dovode, dodiri se ponavljaju. Kako odrastaju, masturbacija postaje sve učestalija. Smatra se prirodnim i zdravim procesom upoznavanja vlastitog tijela.

Masturbacija po razvojnim fazama

– do 2. godine

  • slučajnim dodirivanjem genitalija djeca otkivaju ugodu
  • zbog ugode do koje dovode, dodiri se ponavljaju

– od 2. do 5. godine

  • javlja se češće s ciljem relaksacije (osobito prije spavanja)
  • nije usmjerena prema orgazmu
  • moguća masturbacija u javnosti

– od 5. do 8. godine

  • zbog javljanja osjećaja srama, masturbira se u tajnosti
  • prestaje biti slučajna
  • cilj je i dalje ugoda

Masturbacija je normalan i prirodan dio spolnog razvoja djeteta. Nije štetna niti je pokazatelj abnormalnosti, kako to često roditelji smatraju. Masturbacija nije pokazatelj da će dijete postati promiskuitetno ili seksualno devijantno.

Što roditelji mogu učiniti?

  • Prihvatite dječje učenje o tijelu i uživanje u njemu. Roditelji trebaju imati na umu kako je masturbacija normalna pojava te kako djetetu treba dopustiti da uživa u svom tijelu i naučiti ga da voli sve njegove dijelove.
  • Jako je važno ne kažnjavati dijete i ne buditi mu sram zbog dodirivanja genitalija. Pokušaj sprječavanja masturbacije bilo kaznama ili samo vidljivim neodobravanjem može negativno utjecati na djetetovo samopouzdanje, njegovo doživljavanje vlastitog tijela ili seksualni život u odrasloj dobi.
  • Ignorirajte masturbaciju sve dok dijete masturbira u tajnosti, u spavaćoj sobi ili kupaonici.
  • Više grlite i mazite svoje dijete te mu svakodnevno pokazujte koliko ga volite (djeca katkad manje masturbiraju ako dobivaju pažnju koja im treba).

Što činiti kad se dijete dodiruje na javnim mjestima ili pred drugim ljudima?

  • Pokušajte djetetu odvratiti pozornost tako da ga potaknete na neku drugu aktivnost.
  • Postavite granice: objasnite mu kako je dodirivanje genitalija privatna aktivnost i kako to može činiti dok je samo u spavaćoj sobi ili kupaonici.
  • Djeca katkad masturbiraju zbog nelagode u nepoznatim situacijama. Predvidite situacije u kojima bi mu moglo biti nelagodno te mu dopustite neka u šetnju ili posjet nosi neki poznati objekt (lutku, medvjedića, dekicu…).

Kad se zbog masturbacije treba zabrinuti?

  • Ako postane kompulzivna (učestala i čini vam se da se dijete ne može kontrolirati) te interferira sa svim ostalim aktivnostima.
  • Ako dijete pokušava dodirivati drugo dijete po genitalijama.
  • Ako se dijete samozadovoljava na način koji je bolan i kojim si može prouzročiti ozljede.
  • Ako aktivnost naglo postane mnogo učestalija.
  • Ako dijete starije od pet godina, usprkos uputama, nastavlja masturbirati pred drugim ljudima.
  • Ako osjećate da je vaše dijete nesretno (djeca katkad učestalo masturbiraju ako su pod stresom ili nesretna).

Što treba izbjegavati kako bi seksualni razvoj bio zdrav?

  • Ne dopustiti djetetu da promatra seksualne aktivnosti odraslih
    Ako dijete slučajno “uleti” u sobu kad roditelji vode ljubav, treba mu objasniti ono što je vidjelo na njemu razumljiv način, kako bi se negativne posljedice svele na najmanju moguću mjeru. Prisiljavanje djeteta da promatra spolni odnos odraslih oblik je seksualnog zlostavljanja.
  • Ne izlagati dijete pornografskom materijalu
    Djeca izložena pornografiji dobivaju vrlo opasnu poruku da je sve što su vidjela dio normalna i dopuštena spolnog ponašanja. Sklona su u igri i ponašanju pokazati i ponoviti što su vidjela, pa se tako u odnosu s drugom djecom mogu početi seksualizirano ponašati.
  • Ne dodirivati dijete na neprimjeren način
    Kad se vaše dijete počne zaključavati u toalet ili inzistirati na tome da se samo tušira (u razdoblju od pet do osam godina), poštujte granice koje postavlja. Nemojte inzistirati da ga i dalje kupate ili mu “brišete guzu”. Ako mislite da ne može ili ne zna to učiniti, samo mu objasnite i pomozite da što brže nauči.
  • Ne davati seksualne komentare djetetu
    To narušava zdrave granice između roditelja i djece jer roditelji ulaze u prostor spolne intime vlastitog djeteta.
  • Ne hodati goli po kući pred djecom (osobito starijom)
    Bilo kakvo erotsko, intimno, ekshibicionističko ponašanje, za koja se smatra da je neprimjereno pred prijateljima i u javnosti, ne treba upražnjavati ni pred djecom.

Navedene nepoželjne aktivnosti uzrokuju velike teškoće u emocionalnom razvoju djeteta, a narušavaju i kontinuitet normalna seksualnog razvoja te je dijete, suočeno s informacijama neprilagođenima njegovoj dobi, onemogućeno učiti o spolnosti vlastitim prirodnim ritmom. To može dovesti do zbunjenosti, uplašenosti ili traumatiziranosti te ostaviti neizbrisive posljedice na njegov seksualni život.

Koja je razlika između spolne igre i problematična spolnog ponašanja?

Problematično ponašanje uglavnom je atipično seksualno ponašanje djeteta koje može upozoriti na teškoće u spolnom razvoju te, u krajnjem slučaju, može biti znak seksualnog zlostavljanja.

Problematično seksualno ponašanje razlikuje se od onoga koje opažamo u sklopu normalna seksualnog razvoja djece.

Ako…

  • je dijete sklono upornom, kompulzivnom spolnom ponašanju te zanimanje za spolnost nadmašuje sve druge interese
  • je njegovo spolno ponašanje izrazitije negoli kod druge djece te je složenije i podrazumijeva znanje neprimjereno njegovoj dobi
  • dijete ponavlja puni raspon spolnog ponašanja odrasle osobe
  • su djetetove spolne aktivnosti usmjerene prema mlađoj djeci i temelje se na prisili i pokazivanju moći i agresije
  • dijete koristi seks da bi povrijedilo druge ljude ili spolno ponašanje uzrokuje bol (fizičku ili emocionalnu) njemu ili drugim osobama

…svakako se obratite stručnjaku!!!
Razlika između seksualne igre i problematična seksualnog ponašanja

Seksualna igra

  • spontana i istraživačkog karaktera
  • pojavljuje se povremeno
  • nije povezana s visokom razinom straha, ljutnje ili tjeskobe
  • manje je učestala ako odrasli postave jasne granice
  • u njoj sporazumno sudjeluju djeca slične dobi

Problematično spolno ponašanje

  • učestalo kompulzivno ponašanje
  • događa se u društvu djece koja se ne poznaju dovoljno
  • interferira s normalnim dječjim aktivnostima
  • agresivno je i temelji se na nagovaranju, prisili i moći
  • usmjereno je prema mlađoj i slabijoj djeci
  • ne prekida se iako je dijete upozoreno da prestane
  • uzrokuje ozljede djeteta ili drugih
  • obuhvaća postupke primjerenije odrasloj dobi

 

BUDITE SPREMNI NA DJEČJA PITANJA O SEKSUALNOSTI!

  • Koristite svakodnevne prilike za razgovor (npr. prilikom presvlačenja pelene kćeri, učite starijeg sina razlici o spolu)
  • Koristite jednostavne izraze i koristite točne nazive za muške i ženske spolne organe
  • Sva pitanja prihvatite smireno, a uz razgovor o tijelu, ne zaboravite razgovor o osjećajima, o privatnosti te o dobrim i lošim dodirima

 

Dobri i loši dodiri

Dobri dodiri su, primjerice, zagrljaji ljudi koje vole. Isto tako, u redu je kad mame, tate ili liječnici diraju djecu kako bi im pomogli. Loši dodiri su kad ih netko dira na način koji njima nije ugodan. Razgovor je poželjno popratiti raznim materijalima o ljudskom tijelu koji su prilagođeni predškolskom uzrastu kao što su npr. materijali o pravilima samozaštite djece – „Loši i dobri dodiri“, a kroz koje su sva pravila i poruke djeci predstavljeni kroz primjereno osmišljen lik Kika (http://www.underwearrule.org/default_HR.asp?).

Recite djetetu da je njegovo tijelo samo njegovo i da ima pravo na privatnost. Nitko ga ne smije dirati ako se njemu to ne sviđa i ako ono to ne želi. Recite mu da, ako ga ikad itko bude dirao na način da se osjeća čudno ili loše, treba reći toj osobi da prestane i odmah sve ispričati vama. Objasnite mu da želite znati sve zbog čega se osjeća loše ili nelagodno.

Tijekom cijelog spolnog razvoja djeteta, vrlo je važan odnos roditelja prema spolnosti. Ne osuđivanje, ne kažnjavanje i ne pokazivanje neugode zbog spolnog ponašanja (spolnih igara, masturbacije i sl.), ključno je za normalan razvoj seksualnosti i zdravog odnosa prema tijelu. Isto tako, bitni su stavovi koje roditelji imaju o spolnom odgoju te način na koji roditelji iskazuju osjećaje međusobno i prema djetetu. Roditelji su prvi i najvažniji učitelji svog djeteta, a tek onda mediji, vrtić i/ili škola.

 

Pripremila: Ana Budimir, prof. psihologije