Kutak psihologa

Agresivnost u djece

Datum: 6/11/2012 Autor: Dječji vrtić Četiri rijeke Kategorija: Kutak psihologa 0

agresivnost_u_djece

Što je agresivno ponašanje?

Agresivnim ponašanjem se smatra ono ponašanje koje je učinjeno s namjerom da se nekome ili nečemu nanese šteta bilo koje vrste.

Prema načinu ispoljavanja agresija može biti:

  • Verbalna – psovke, vrijeđanja…
  • Fizička – udaranje, griženje, čupanje za kosu, uništavanje predmeta…

U osnovi agresije može biti:

  • Frustracija – unutarnja napetost zbog osjećaja nemoći, neuspjeha, tjeskobe, ljutnje… – impulzivna agresija
  • Postizanje nekog cilja – ostvarivanje privilegije, dobivanje igračke… – instrumentalna agresija

Čime je uvjetovana agresivnost neke osobe?

  • Biološkim faktorima – hormoni, temperament
  • Učenjem – roditeljski odgoj, utjecaj vršnjaka, mediji (televizija, video-igrice)

Činjenice…

Agresivni roditelji imaju, u pravilu agresivno dijete
Agresivnost je vrlo stabilna osobina koja se učvršćuje još u predškolskoj dobi
Dječaci znatno češće ispoljavaju agresivnost nego djevojčice
Kod dječaka je agresivnost stabilnija tokom vremena

«Normalna» i «abnormalna» agresivnost

Neki oblici agresivnog ponašanja kod djece se pojavljuju u ranoj dobi i u određenoj se mjeri smatraju normalnim.
S dobi se smanjuje učestalost korištenja takovog «normalnog» agresivnog ponašanja jer dijete uči socijalne vještine kojima postiže iste ciljeve na prihvatljiv način (pr. nauči da će dobiti igračku koju želi ako lijepo zamoli, umjesto da viče i udara).

Razvojno specifična agresivna ponašanja

  • Već krajem prve godine pojavljuje instrumentalna agresivnost kojoj je najčešće cilj oduzeti igračku drugom djetetu, isto tako česti su napadaji bijesa (i agresivnost koja ih slijedi)
  • Napadaji bijesa dosežu vrhunac u dobi od dvije i pol godine
  • Između treće i pete godine se smanjuje fizička agresivnost koju sve više zamjenjuje verbalna

Kriteriji po kojima možemo razlikovati «abnormalno» agresivno ponašanje od «normalnog»:

  • prema vrsti agresivnosti – npr. u djece predškolske i školske dobi vrlo su česti fizički obračuni, dok podmetanje vatre i mučenje životinja kvalitativno odstupaju od »normalnih» agresivnih ponašanja i zato bi se mogli označiti «abnormalnima»
  • prema učestalosti, intenzitetu ili duljini trajanja – pr. ispadi bijesa u određenom su broju uobičajeni za djecu predškolske dobi, no ako se jave kod starije djece ukazuju na određene teškoće u emocionalnom razvoj
  • ako ponašanje u značajnoj mjeri odstupa od onoga što se smatra «normalnim» za djecu određene dobi i spola – pr. ista količina fizičke agresivnosti kod sedmogodišnje bi djevojčice prije bila razlog za zabrinutost nego da se radi o dječaku iste dobi
  • ako ponašanje ometa različite aspekte dječjeg razvoja – pr. školski uspjeh, međuljudske odnose i dr.
  • ako ponašanje štetno utječe na ponašanje drugoga ili njegovu imovinu

Kako spriječiti nastanak agresivnog ponašanja

  • Pomoći djetetu da nauči prepoznati vlastite emocije i nositi se s njima (ljutnja, bijes, frustracija…)
  • Pružiti djetetu stabilnost i predvidivost u svakodnevnim aktivnostima
  • Biti dosljedan u provođenju pravila i discipline
  • Biti primjer djetetu vlastitim ponašanjem (ne koristiti agresivnost, naročito ne fizičko kažnjavanje)
  • Izbjegavati dijete izlagati nasilju u medijima
  • Poučavati dijete prosocijalnom ponašanju (suradnji, altruizmu…)

Kako reagirati kada se agresija ispolji

  • Zaustaviti agresivno ponašanje čim se pojavi, ako je potrebno maknuti dijete iz aktivnosti (ne duže od nekoliko minuta)
  • Objasniti djetetu posljedice agresivnog ponašanja
  • Nakon što se smiri, razgovarati s djetetom o vlastitim osjećajima i osjećajima drugih
  • Pohvaljivati i nagrađivati svaki oblik dobrog ponašanja prema drugima
  • Pojavu agresivnog ponašanja sankcionirati pr. ukidanjem povlastica na određeno vrijeme
  • Ne odbacivati i kritizirati dijete, nego samo određeno, agresivno ponašanje

I za kraj…

Uvijek treba reagirati na agresivno ponašanje djece!

Agresivno ponašanje nije poželjno ni prihvaljivo!

 Pripremila: Ana Budimir, prof. psihologije

Pošaljite komentar