Zašto je osjećaj dosade važan za dijete?

ŠTO S DJETETOVOM DOSADOM?

Dosada djeteta danas je nerijetko nešto što roditelji svakako žele izbjeći i može se čuti kako su, primjerice upisali dijete na nekoliko slobodnih aktivnosti da bi time popunili djetetu vrijeme nakon vrtića, da mu ne bi bilo dosadno.

Također, u situacijama kada se čeka neki red, kada se vozi autobusom, kad se boravi u čekaonici kod liječnika, kad dijete čeka da ručak bude gotov – roditelji djeci nude mobitel ili tablet s igricama da im ne bi bilo dosadno.

U vremenu u kojem živimo, okruženi stalnim podražajima, pomisao da je djetetu dosadno navodi roditelje na sve veće i veće strukturiranje djetetovog vremena.

 

I dok samo slobodne aktivnosti ne predstavljaju problem ako dijete za njih iskazuje volju i interes te ih i samo inicira, roditeljsko pretjerano planiranje i organiziranje djetetovog vremena radi izbjegavanje dosade može voditi u preopterećenost, a time i stres već od najranije dobi.

Njihovo vrijeme može postati toliko strukturirano da nemaju prilike okušati se u zabavnim stvarima i spontanoj igri. Na žalost, danas odrastaju već jako mala djeca koja provode vrijeme uz ekrane.  Podražaji koje oni produciraju stvaraju trenutni osjećaj ugode, tako da djeca lako mogu zanemariti druga razvojno prihvatljivija zadovoljstva. Naravno, nove tehnologije jesu dio života svih, ali djeca trebaju različita iskustva: npr. gradnju kockama (poticanje razvoja motorike i perceptivnih sposobnosti) , igru s drugom djecom (učenje kako je to biti i sam i s drugima), kreativne aktivnosti (kako biti aktivan a ne pasivan). I konačno, i najvažnije, trebaju puno tjelesnih aktivnosti ili se neće moći usmjeriti na sva druga učenja.

 

I što onda s dosadom?

U stvari, djeca se trebaju suočiti i naučiti nositi sa životnim problemima, a jedan od njih je svakako neisplanirano vrijeme koje moraju popuniti sami. Pri tome valja voditi računa o djetetovoj  potrebi za ovladavanjem i suočavanjem s dosadom. Drugim riječima, dosada je dio odrastanja i ona u sebi krije velike mogućnosti. Ukoliko djetetu ne damo priliku da uopće upozna vrijeme u kojem mu je dosadno, ono će biti izgubljeno ako se jednom nađe „bez posla“ i doživjet će sebe neuspješnim.

Važnost takvog neisplaniranog vremena je da daje djetetu mogućnost da istražuje svoj unutarnji, ali i vanjski svijet, što je početak dječje kreativnosti. Na taj način djeca se nauče baviti sami sobom, zamišljati  i stvarati.

Neisplanirano vrijeme također pruža djeci mogućnosti da istraže svoje strasti i skrivene interese. Ako ih uvijek držimo zaposlenima i osmišljavamo im aktivnosti za svaku minutu u danu, mogu propustiti otkriti za što su talentirana i što ih istinski, iz dubine srca zanima jer im u stvari mi, roditelji, određujemo zanimaciju.

Osim kreativnost, dosada će natjerati dijete da se nauči rješavati probleme. Naime, dijete kojem je dosadno, a kojem roditelji neće automatski priskočiti u pomoć i zabaviti ga, počne samo razmišljati koje igračke ima na raspolaganju, kako se njima igrati, a možda osmisli i neku novu igru.

Dosada je dobra jer djeci omogućuje i da počnu cijeniti sitna zadovoljstva koja bi inače uzimala zdravo za gotovo. U tome je i najveći problem s gledanjem televizije – mali gledatelji su navikli pasivno primati neograničenu količinu zabave, umjesto da sami proizvode i kreiraju vlastitu.

 

Zato je djeci poželjno ponuditi neke igračke koje pružaju mogućnost otvorene igre, koje će ima dati priliku da kreiraju vlastitu zabavu, igraju igre pretvaranja i slično, a može im se dati i mogućnost da sudjeluju u kućanskim poslovima, no nikako ih ne treba pod svaku cijenu “spašavati” od dosade.

Dosada će također primorati djecu da prouče svoju okolinu, pronađu zabavu u njoj i više se igraju s drugom djecom.

Prepustite djetetu odluku što će raditi, ponudite mu se kao suigrač, pridružite mu se u njegovim planovima i uživanje će biti uzajamno. Djeca su najsretnija u igrama koje sami određuju. To je zato jer je igra njihov najispunjeniji rad.

 

Dopustite svom djetetu trenutke dosade, djeca trebaju dovoljno slobodnog vremena i prostora kako bi razvili vlastitu samostalnost i spremnost preuzimanja rizika u budućnosti.

 

Pripremila: Ana Budimir, prof. psihologije